"S Kvarnera s punim pravom odzvanja slavljenička pjesma"

Rijeka s razlogom nije spavala. Cijeli Kvarner burno je proslavio drugu titulu prvaka. Riječani ne misle stati na tome, već u četvrtak je uzvrat finala Kupa. 

Iza nas je 180 odigranih utakmica - posebno uzbudljive i neizvjesne sezone za pamćenje koja je ponudila velike preokrete, svjetske prvake na klupama velikih rivala, a nakon dvadeset godina i tri kluba u utrci za naslov do posljednjeg kola. Više o svemu u osvrtu Stjepana Baloga: 

- Ajme meni, nije mi dobro, poveo je riječki trener Radomir Đalović poznatu navijačku pjesmu koju je prihvatio cijeli stadion. Tada, u trenutku slavlja zaista nikom nije bilo dobro u pozitivnom smislu jer riječka priča posebna je u našim nogometnim okvirima. Momčad koja je u posljednje dvije sezone prodala sedam svojih najboljih igrača, neke od njih i u redove najvećih rivala na kraju je slavila u neizvjesnom troboju. U zadnjem kolo i nije bilo neizvjesnosti. Svih 90. minuta u različitim varijantama Rijeka je držala prvo mjesto i ruku na peharu koji se helikopterom spustio na Rujevicu.

Riječka taktika bila je jasna - od prve minute jurnuli su prema vratima Slaven Belupa, želeći riješiti sve u prvih pola sata kako ne bi upali u zamku neizvjesne završnice. U tome su i uspjeli, najprije ranim golom Jankovića, a zatim i velemajstorskim potezom Tonija Fruka stručnjaka za kažnjavanje suparničkih pogrešaka.

Riječani su ove sezone, imala briljantnog Fruka, ali i niz drugih igrača koji su uskakali kad je bilo najpotrebnije. Stoga se može reći da je pehar otišao u prave ruke. Rijeka je u ovom trenutku najorganiziraniji klub u Hrvatskoj. Ima gazdu Damira Miškovića koji donosi odluke, kvalitetnog sportskog direktora, prepoznatljivu stručnu politiku - kupi jeftino prodaj skupo. Ostali klubovi lutaju u zamci javnih natječaja, upravnih i nadzornih odbora gdje se ne zna što je čija ovlast. Zbog toga i igrači mogu biti koncentrirani samo na svoj osnovni posao - nogomet.

Dinamo je u Maksimiru čekao kiks Riječana, ali ga nije dočekao. I zadnja utakmica bila je ilustracija nekonkretnosti. Puno igre u širinu, a malo koristi od toga protiv pokretljivih Varaždinaca. Da nije bilo trenutka inspiracije Petra Sučića, koji se u velikom stilu oprostio od modrog dresa, možda bi se ponovila utakmica s Lokomotivom.

Još nemoćnije izgledao je u Šibeniku Hajduk koji se mučio protiv posljednje momčadi lige. S takvom igrom ne postaje se prvak, još jedna sezona odlazi u arhivu.

Na kraju nikad uzbudljivije sezone, sve je jasno. Ni Dinamo ni Hajduk nisu zaslužili naslov: bilo je tu previše lutanja, posrtanja i slabosti. Sve je to iskoristila Rijeka pa s Kvarnera s punim pravom odzvanja slavljenička pjesma.