Dvojbe nema - Marko Livaja nije smio nasrnuti na riječke tribine

Marko Livaja to zna, jer osjetio je jezu koja je prostrujala dječjim očima koje su ondje stigle gledati i doživjeti nešto posve drugo, diviti se svojim idolima s kojima su strepili i slavili prije samo nekoliko mjeseci u jedinstvenom navijačkom zanosu, koji je, čini se tako lako narušiti.

Jedna, dvije, možda i tri krive riječi bile su okidač za nasrtaj, nakon bure emocija koje se tijekom nogometne sezone poput vulkana izmjenjuju i teško ih je kontrolirati. Ali to je poput umijeća s loptom. Veći ili manji talent svi imaju, ali rad i trening, pa tako i na mentalnom polju uvijek daju rezultate.

Ako te nešto ili netko frustrira, barem kao reprezentativac imaš prigodu šapnuti mangupu Ćorluki ili nekom od osiguranja i elegantno riješiti problem.

Ali nije se dogodilo.

Baš suprotno i to pred kamerama.

Još opasnije.

Svjestan pogreške Marko Livaja povukao je najpametniji potez. Povukao se, pustio momke da se pripremaju za ono što je rezultatski najvažnije, ali nadamo se da je svjestan da to nije dovoljno.

Sa statusom koji uživa u klubu, do kojeg je stigao mukotrpnom višegodišnjom borbom ponajprije sa samim sobom, a tek potom brutalnim protivnicima danas ima najveću moguću odgovornost prema društvu koje ga zaneseno ljubavlju slijedi i pokušava opravdati njegov potez. I tu se krije opasna zamka.

Zbog one dječice kojima su iz drhtavih ruku ispali papirići spremni za autograme jasno valja reći.

Pogriješio sam.

Nasilje i galama nisu ono što ovom, ionako lako zapaljivom društvu treba.

Treba nam ono što nam periodično, ali i uvijek euforično jer kod nas nema sredine, svojim ponajprije psihološkim umijećem, pa tek potom i onim nogometnim priredi Zlatko Dalić sa svojim timom.

Zaista nam treba jedinstvo jer vidjeli smo kakve emocije budi i kako je lijepo imati privilegiju s njima se buditi svjesni da to nije samo san o kojima su generacije zaneseno maštale.

I zato dragi Marko budi na tribinama u Rotterdamu, povedi svoju djecu i reci pogriješio sam.

Tu sam za vas, kao što sam bio u Kataru, dio tima, kotačić koji pokreće veliki val veselja, radosti, ponekad možda i tuge, ali nikako nasilja.

I tada će Papa Franjo (kojemu od srca želimo brzi oporavak) opet moći reći:

- Vidio sam nogometnog Boga, a Messi će iz prikrajka dignuti palac.