Stipanović: Kako bi rekao Čilić, godine su samo broj

Osvajač srebrenih olimpijskih medalja i jedan od naših najtrofejnijih jedriličara Tonči Stipanović nije dugo ostao u mirovini. Nakon što je najavio kraj karijere jer se nije kvalificirao na Olimpijske igre u Parizu ipak se prošle godine vratio u brod i to s velikim ambicijama.

- Kada sam izgubio na kvalifikacijama za Pariz, prva dva mjeseca mi je bilo teško, ne toliko prihvatiti da neću ići na Olimpijske igre, koliko izaći iz ritma i rutine koju sam imao svaki dan, od samog jutra, marende, jutarnjih treninga, odmora pa do pripreme za drugi trening. Sve to mi je nekako nedostajalo i imao sam potrebu i dalje biti u tom ritmu i teško sam prihvaćao da taj ritam trenutačno neće ići u tom smjeru. To mi je bilo u početku najteže, rekao je Tonči Stipanović u razgovoru za Hrvatski olimpijski odbor.

Odlučio je ostati u jedrenju i prihvatio posao sportskog direktora JK Mornar i trenirati juniore u klasi ILCA, no želja za povratkom ipak je bila jača.

- Na Europskom prvenstvu smo stvarno odlično jedrili, osvojili drugo mjesto, tu sam se nekako dodatno zapalio i nakon svih tih regata lani u sedmom mjesecu počeo intenzivnije misliti o povratku. U devetom mjesecu je bilo Svjetsko prvenstvo kod nas u Splitu. Tu smo završili na petom mjestu, bila je stvarno jaka konkurencija i tu sam opet osjetio što je pravo regatavanje i da je to je to ono što mi fali. Vratila mi se želja za treningom i za regatama, zapravo najviše za regatama, za natjecanjima. Nakon što se to vrtjelo u mojoj glavi, pitao sam suprugu što ona misli o tome i kako bi to moglo funkcionirati s obavezama oko djeca. Starije dijete ide u školu, mlađe u vrtić i treba sve to organizirati s poslom, naročito kad mene nema. Ona je rekla: ako ti stvarno misliš da to možeš, da želiš, da je to to, idi slobodno, kreni! I to mi je bilo dovoljno da prelomim odluku o tome sto posto i krenem ozbiljnije trenirati.

Stipanović ne krije da mu je želja plasirati se na Olimpijske igre u Los Angelesu 2028. godine, a ako se bude natjecao na njima, imat će 42 godine, no to ga ne zamara.

- Kako bi rekao Marin Čilić, godine su samo broj. Ja isto tako gledam na to. Sve dok se dobro osjećam uopćene ne razmišljam o svojim godinama. I drugi sportaši su dokaz da se može jer u sportu je sve otišlo naprijed, pa i ti oporavci. Ja također poduzimam sve što mogu da se oporavim što bolje iz dana u dan i da mogu nastaviti s treninzima. Isto će biti i kad krenem s natjecanjima. U ovim godinama ne razmišljam o njima, treniram kao mladić. Imate primjer Roberta Scheidta, koji je legenda u našoj klasi, ima dva olimpijska zlata i jedno srebro, a ima i u zvijezdi dvije olimpijske medalje. On je na Olimpijskim igrama u Riju imao 43 godine i zauzeo je peto mjesto. Jedrenje nije kontaktan sport i mislim da se može dugo trajati u natjecateljskoj kategoriji.