Kako je biti profesionalni e-sportaš?

Kako je to biti profesionalni e-sportaš, u razgovoru s Ivanom Dorianom Molnarom otkriva Luka Perković Perkz u emisiji Kod nas doma.

Za one koji možda ne prate gaming industriju, Luka je igrao igru League of Legends i bio jedan od najboljih igrača na svijetu. Kako "klinac" iz jedne male Hrvatske ispred svog računala dođe u društvo najboljih?

- Sve se dogodilo slučajno. Kad sam bio klinac, igrao sam neke druge igre prije, i onda su me prijatelji navukli na LOL (League of Legends). Kad sam bio u sedmom-osmom razredu, imao sam dobroćudni tumor na nozi, to sam operirao pa sam bio doma dva-tri mjeseca i onda sam puno više počeo igrati LOL i došao sam visoko na ljestvici s drugim igračima. Prve godine sam bio u Top 0,5 posto igrača, i kad sam počeo igrati, onda sam shvatio da imam talent baš za tu igru.

Profesionalno ste krenuli sa 17 godina?

- U drugoj ligi sam igrao amaterski s 15 godina, onda je moj tim sa 16 godina pobijedio tim koji je ispao iz prve lige, a mi smo se kvalificirali u prvu ligu. Tada sam odlučio da idem "pro", a do tada sam bio doma.

Kako je bilo sa školom, što su rekli roditelji i profesori? Jesu li razumjeli čime se bavite ili su mislili da se samo igrate?

-  Dosta je to komplicirano pitanje, tanka je to linija. Ja jesam bio jako visoko na ljestvici i dosta dobar u toj igri, ali bilo je pitanje hoću li ja nešto napraviti od toga ili ne. Pogotovo tada, jer e-sport je bio još dosta mlad, nije se za to čulo u Hrvatskoj, iako je i sada to još uvijek veliki upitnik u Hrvatskoj. 

Postoje li predrasude u Hrvatskoj, ljudi možda još ne znaju puno o tome i ne doživljavaju e-sport kao pravi sport?

- Vjerujem da postoje, ali isto tako se može postaviti pitanje zašto netko igra profesionalni nogomet ili košarku, ljudi ih isto gledaju. Ovo je ista priča, samo na ekranu, ljudi igraju zajedno kao tim, natječu se, igraju protiv drugih timova i klubova. Tu su uloženi veliki novci, infrastruktura, sve je slično kao u klubovima, imaš psihologe, nutricionista...

"U ničemu ne treba pretjerivati"

Roditelji se zabrinu kad djeca često i puno igraju videoigre, što su vama roditelji govorili?

- Bile su tu svađe i problemi, sad gledam unatrag na to i ovako razmišljam - da je meni dijete s 15 godina reklo da će ići igrati profesionalno neku igricu, pogotovo u to vrijeme i preseliti se u drugu državu, s nepoznatim ljudima, ja bih isto reagirao. Moja starija braća su pripomogla, malo su im dali uvid u to, i kad je došao prvi ugovor tu se okrenula priča. Poslije je bilo jako lagano otići.

Što biste poručili roditeljima, ali i djeci koja žele postati profesionalni gameri?

- To su sve želje, a realnost je takva da od ljudi koji to žele manje od 0,1 posto će postati profesionalni i zarađivati na tome. Igrati igre za zabavu i druženje s prijateljima, to je kompletno u redu, nema ništa loše u tome, ali pretjerivati u bilo čemu u životu, pogotovo u videoigricama, može te isključiti iz pravog života, možeš biti malo odsječen od realnosti, tako da ni u čemu ne treba pretjerivati.

S obzirom da ste nastupali po Europi, Americi, nosili hrvatsku zastavu na svim nastupima, koliko takav uspjeh može pridonijeti rastu popularnosti e-sporta, da predrasude budu što manje?

- Ja sam imao puno sreće i blagoslova u svojoj karijeri, da sam bio dosta uspješan, dugi niz godina zaredom, stvarno Bogu hvala, pratio me cijelim putem. Tanka je to linija, nije isto ako si uspješan "pro" igrač i ako si pri dnu tablice, drugačiji su financijski uvjeti. Igrao sam i s lošijim timovima, osjetiti neuspjeh nakon pobjeda veliki je psihološki pritisak i jako stresna situacija.