Čudesna Sandra Paović: Prohodala sam zbog jedne rečenice mog trenera

Bivša stolnotenisačica, olimpijka i paraolimpijka Sandra Paović, bila je gošća emisije Sportske minute.

- Borbeno sam, kao i uvijek, hodam, radim sve i svašta, aktivna sam, uz ovu ozljedu kralježnice nije mi lako, no znam da moram biti jak i uporna, to sam kro sport naučila, tako da primjenjujem to svaki dan. To nije samo floskula, znam da svaki dan moram dati najbolje od sebe, rekla je o sebi u uvodu bivša sportašica iza koje je nevjerojatna životna priča, put od vrhunske sportašice do čudesnog oporavka nakon teške nesreće, uspjeha u paraolimpijskom sportu i danas karijere poslovne žene.

Je li Sandra danas sportski aktivna?

- Da, hodam sama, imam vježbe hodanja, fitnes, radim sve i svašta po kući, kuham i čistim , i to je trenutno sportska aktivnost. Pratim sport, no nisam aktivno uključena.

Paović je imala bogatu sportsku karijeru, a onda je u siječnju 2009. doživjela kobnu nesreću. Podsjetila nas je na tu priču...

- 2008. su bile Olimpijske igre u Pekingu, igrala sam jako dobro, tamo odigrala svoj najbolji, najuzbudljiviji meč, nakon toga, nekoliko mjeseci kasnije, nova medalja na Europskom prvenstvu u Rusiji, pa siječanj 2009. idem sa svojim klubom na polufinale Lige prvaka. Menadžer je zaspao za volanom i doživjeli smo strašnu prometnu nezgodu, a ja tešku ozljedu kralježnice, Prognoze su bile da nikad neću hodati, da nema nade, no ja sam se vratila i sportu i životu, svemu najljepšem, svemu što volim i što me ispunjava. Inatno sam se odlučila vratiti stolnom tenisu u stojećoj kategoriji, iako su mi rekli "sjedni u kolica i imat ćeš puno veće šanse". No htjela sam igrati na svojim nogama, osvojila sam Europsko i Svjetsko prvenstvo 2016. godine i Paraolimpijske igre, istaknula je Sandra, koja se osvrnula još jednom na samu prometnu nezgodu:

- Najgore što ti se može dogoditi, dogodilo mi se. Kad sam bila mala, ja sam Vukovarka, prošla sam rat, onda izgradiš karijeru kockicu po kockicu i taman kad je izgradiš, budeš ponosan, igraš za reprezentaciju, radiš ono što voliš, i onda se dogodi tako nešto nepredvidljivo i onda se moraš boriti još više.

Prošla je dugogodišnju rehabilitaciju, imala je i period ležanja u krevetu, no onda je malo pomaknula palac noge i pokazala da bi mogla ipak ožda stati na svoje noge.

- Čak i kad sam, nakon sedam tjedana, malo pomaknula nogu, to su proglasili nekim malim čudom, no upozorili su me da nema nade da ću hodati. Prognoze su malo bolje, no nikad nećeš hodati, to je tad reklo nekoliko liječnika. Moja obitelj i trener nisu to htjeli prihvatiti, išli su liječnicima u Njemačku i Švicarsku, no svi su rekli da nema nade uz moju ozljedu kralježnice koja je toliko jaka, da eventualno možda uspijem biti aktivna u kolicima. No ja sam rekla da ću sad gaziti i nište me neće zaustaviti. Znala sam da moram biti mali lav. Zvuči smiješno, no zamislila sam da sam mali bager i da gazim sve oko sebe i ne smijem stati, moram raditi i trenirati kao nikad dotada. Navikla sam na težak rad, no ovo je bilo nešto sasvim drugo. Potpora koju sam dobila od cijele Hrvatske, od svih sportaša, od svih vas, bila je nevjerojatna. Ako sam na sekundu i posumnjala, ta poruka "Sandra ti to možeš" bila je izrazito važna za mene.

Ispričala je simpatičnu zgodu:

- Došla sam u najveći rehabilitacijski centar za ozljede kralježnice u Švicarskoj i rekli su mi "Sandra, ti smiješ vježbati samo sat do dva svaki dan". Ja sam rekla da želim, mogu i moram vježbati šest do osam sati na dan. Rekli su da je to nemoguće, da nijedan pacijent s tako teškom ozljedom kralježnice nije toliko vježbao, no ja sam rekla da ja to mogu. Više puta sam padala u nesvijest, rekla je i objasnila otkud joj tolika snaga volje i mentalna čvrstoća:

- Nikad neću zaboraviti tu priču. Nikad neću zaboraviti kako nas je na pripremama za Olimpijske igre 2008. godine Neven (Cegnar, op.a.) baš gonio, bila sam iscrpljena i umorna i pitala sam ga hoće li ikad biti dovoljno dobro, hoće li ikad reći "Sandra, to je to, ne ide bolje od ovoga"? A on mi je odgovorio "kad više ne možeš, tek si na 50 posto". To je bila rečenica koja je mene spasila, kroz cijelu svoju rehabilitaciju uvijek bih se prisjetila da kad mislim da sam iscrpila sve snage, tek sam na 50 posto.

Što je Neven Cegnar htio postići takvim pristupom?

- Htio je da izađemo iz zone komfora, da ne treniramo samo naporno, nego da pređemo svoje psihičke i fizičke granice. To je bilo iznimno važno za profesionalni sport. kojeg treba razdvojiti od sporta. Vrlo je zdravo tri-četiri puta tjedno baviti se sportom, to je zdravo i potrebno, no profesionalni sport je brutalan, tako se mora trenirati i pristupati. Znala sam biti ljuta kao ris na Nevena, no da nisam tako naporno trenirala, da nije uvijek tražio od mene još više, da izvučem zadnji atom snage i onda kažem "idem još malo", nikad ne bih stala na noge.

Pogledajte u videu cijeli jako zanimljiv razgovor s nevjerojatnom Sandrom Paović!