Budućnost hrvatskog ragbija: Imamo plan, mogli bi daleko

Gosti emisije Sportske minute bili su hrvatski ragbijaški reprezentativci Josipa Farac i Niko Vranešević.

Prije nekoliko dana u Makarskoj je završeno Europsko prvenstvo Druge divizije, a hrvatska muška reprezentacija je završila na šestom mjestu, što je bio povod razgovora Farac i Vraneševića s Brunom Kovačevićem.

Josipa Farac objasnila je prvo razliku između klasičnog ragbija i ragbija 7.

- Razlika je prvenstveno u minutaži, u ragbiju 7 utakmica traje 14 minuta, a u ragbiju 15 80 minuta, potom u broju igrača, u ragbiju 15 igra se 15 na 15, a u ragbiju 7 sedam protiv sedam. U ragbiju 7 ima puno više trčanja, moraš biti fizički spremniji nego u ragbiju 15.

Je li Niko Vranešević zadovoljan nastupom Hrvatske u Makarskoj?

- Prošli vikend odigrali smo prvi turnir, drugi se igra za dva tjedna. Bili smo šesti, tim rezultatom nismo najzadovoljniji, očekivali smo više. Bili smo u dosta jakoj grupi, pa smo u četvrtfinalu naletjeli na teškog protivnika i tu smo ispali, tu je priča završila za taj turnir.

Niko je odigrao sjajno, imao je 70 posto zabijenih poena. Je li zadovoljan sa svojom igrom?

- Jesam, zadovoljan sam sa svojom igrom, dosta sam dobro odigrao, no to je ragbi 7, stvari se znaju zanimljivo posložiti, sad se složilo tako da se meni otvara jako puno prostora, a na prošlim i budućim turnirima otvorit će se nekom drugom.

Svi su spominjali u izvještajima iz Makarske da je Vranešević i sjajan student medicine?

- To svi vole spominjati, pretpostavljam zbog paralelnog guranja sporta i studija.

Svestrana je i Josipa...

- Ja sam se bavila plivanjem, bila sam u vatrogascima, nešto malo sam se bavila i nogometom, no u ragbiju sam se najviše pronašla.

Kako je išao njen put s otoka Korčule, gdje nema ragbijaškog kluba, pa sve do reprezentacije?

- Došlo je spontano, cimericu je prijateljica zvala na trening, ona se vratila oduševljena i rekla "mogla bi i ti probati", došla sam i eto, od tad je sve krenulo. 

Je li bilo povika iz okoline o ragbiju kao grubom sportu?

- Bilo je, ali moji najbliži su me jako podržavali. Nemam ozbiljnijih ozljeda iako treniram već četiri godine.

Ljudi misle da je ragbi među sportovima s puno ozljeda, no rukomet, biciklizam i skijanje su puno opasniji, prokomentirao je Bruno Kovačević.

Josipina karijera je brzo krenula?

- Prednost mi je što sam visoka i imam snagu, pa sam se brzo progurala.

Ženska reprezentacija uskoro će imati ispit u Andori?

- To je zadnja divizija, mi smo u Conferenceu, prošle godine se igralo u Beogradu, sad je u Andori, cilj nam je osvojiti jedno od prva dva mjesta i preći u diviziju više, Trophy.

Koliko treniraju djevojke u ragbiju?

- Tri puta tjedno po dva sata i još se mi cure sa strane nalazimo pa trčimo ili odemo u teretanu.

A kod vas, Niko?

- Tri puta tjedno klupski trening, a to se nadopuni s fizičkom spremom. Stignem sve i s fakultetom, uspije se uz dobru organizaciju.

Trener je zadovoljan, no igrači nisu nakon Makarske?

- Htjeli smo biti među prva dva i otići u višu diviziju, zato smo razočarani, a ovo što kaže trener odraz je toga da bi prije par godina ovo doživjeli kao uspjeh, no sad se letvica digla, mislim da je to bolje jer ćemo tako brže napredovati.

Gdje smo mi zapravo u europskim okvirima?

- Vani se, u Francuskoj, Engleskoj, Walesu i Škotskoj, puno više ulaže i imaju bolju infrastrukturu.

Koliko je ženskih ekipa u Hrvatskoj?

- Dvije, Ragbi klub Zagreb i Ragbi klub nada u Splitu. Budu i kampovi reprezentacije, putujemo na turnire u Mađarsku, Austriju, Sloveniju i Češku. Glavni fokus igračica u Hrvatskoj je reprezentacija.

Kod muškaraca još 90-ih je bilo dosta igrača koji su dolazili iz Novog Zelanda, nešto i iz Australije, hrvatski iseljenici, kako je s tim situacija danas?

- Danas je to puno manje, zapravo ih u reprezentaciji nemamo puno, budu jedan ili dvojica.

Što možemo očekivati od našeg ragbija u budućnosti?

- Nama je trenutačno najveći cilj povećati broj cura, to se u zadnje dvije godine mijenja, onda ćemo s tim rastom moći postavljati realne ciljeve, širimo bazu, kaže Josipa.

- Nas je malo više, ali je sličan problem, malo je klubova pa je bazen igrača za reprezentaciju manji. Glavni cilj je to proširiti, genetiku imamo, s dobrim planom i financijama možemo daleko, smatra Vranešević.

Cijeli razgovor pogledajte u videu!