Dan kad je Goran plakao, a s njim i dobar dio Hrvatske

Na današnji dan prije 25 godina ostvaren je jedan od najvećih trenutaka u povijesti hrvatskog sporta. Goran Ivanišević 9. srpnja 2001. osvojio je Wimbledon, nakon nezaboravnog finala protiv Australca Patricka Raftera i pobjede 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7.

Bio je to vrhunac karijere tenisača koji je tri puta ranije bio nadomak najprestižnijeg trofeja.

Na središnjem terenu Wimbledona 1992. izgubio je finale od Andrea Agassija, a 1994. i 1998. koban je bio Pete Sampras. Četvrta prilika stigla je 2001. godine, ali tada je malo tko vjerovao da će Goran ispisati povijest.

U All England Club stigao je kao 125. igrač svijeta, s pozivnicom organizatora i na zalasku karijere. Prema renkingu nije ni imao izravan plasman u glavni turnir, no zbog svega što je tijekom godina dao Wimbledonu dobio je posebno mjesto.

Pokazalo se da je to bila jedna od najvažnijih pozivnica u povijesti tenisa.

Put do finala bio je težak. Ivanišević je redom svladao Fredrika Jonssona, Carlosa Moyu, Andyja Roddicka i Grega Rusedskog, a u četvrtfinalu Marata Safina.

U polufinalu ga je čekao Tim Henman, britanski miljenik publike koja je desetljećima čekala domaćeg pobjednika. Nakon velike borbe i tri dana prekida, Goran je u pet setova srušio britanske snove i izborio svoje četvrto finale.

Četvrta meč-lopta za povijest

U finalu ga je čekao Patrick Rafter, a uslijedio je jedan od najupečatljivijih mečeva u povijesti Wimbledona.

U nevjerojatnoj atmosferi na Centralnom terenu dvojica su tenisača vodila veliku borbu, a odluka je pala u petom setu.

Kod 8:7 Goran je dobio servis za pobjedu, ali drama je dosegla vrhunac nakon dvije dvostruke pogreške. Ipak, iskoristio je četvrtu meč-loptu, a Rafter je završnu loptu poslao u mrežu.

Nakon deset godina čekanja, tri izgubljena finala i brojnih razočaranja, Ivanišević je napokon podigao wimbledonski trofej.

Postao je prvi Hrvat s naslovom u pojedinačnoj konkurenciji na Wimbledonu, prvi osvajač Grand Slama koji je turnir osvojio s pozivnicom organizatora te pobjednik s najnižim renkingom u povijesti tog natjecanja.

Spektakularan doček i posveta Draženu

Nakon pobjede uslijedile su nezaboravne scene. Na velikom dočeku u Splitu 10. srpnja Gorana je pozdravilo više od sto tisuća ljudi, a on nije zaboravio svog velikog prijatelja Dražena Petrovića. Nakon osvajanja naslova posvetio mu je pobjedu.

- Ne znam je li ovo samo san, nadam se da me sutra netko neće probuditi i reći da se nije dogodilo. Ovo je za Dražena Petrovića, nadam se da me gore gleda, on je bio najveći, rekao je tada Ivanišević.

U Split je stigao noseći Draženov dres New Jersey Netsa, a nakon najveće pobjede karijere poručio je:

- Što god radio u životu i gdje god išao, ja ću uvijek biti pobjednik Wimbledona.

Bilo je to više od sportskog uspjeha - bila je to priča o upornosti, vjeri i jednom od najvećih čuda u povijesti tenisa.

Wimbledon opet piše bajku

Dvadeset pet godina kasnije, Wimbledon ponovno piše priču o igraču s pozivnicom koji je nadmašio sva očekivanja.

Britanac Arthur Fery izborio je polufinale i postao prvi dobitnik wildcarda u muškom turniru koji je stigao tako daleko još od Gorana Ivaniševića i njegova čudesnog naslova 2001. godine.