Čilić u emotivnom pismu: Moj otac je imao viziju

Najbolji hrvatski tenisač, Marin Čilić u emotivnom je pismu za ATP govorio o svojoj karijeri, prisjetio se samih početaka, te objasnio zašto svi zaslužuju priliku uspjeti. 

Rodom iz Međugorja, malog mjesta u Hercegovini, Marin je imao težak put do trenutno 17. tenisača na svijetu, koji je prošli tjedan igrao polufinale Roland Garrosa: 

- Moj otac je morao ostati kod kuće, nije imao priliku ostvariti svoje snove. Morao je pomagati djedu u polju i u vinogradima. Ostanak kod kuće spriječio ga je da ganja svoje snove. To nije bio slučaj sa mnom. Moji roditelji su bili odlučni u tome da ja uspijem i slijedim svoje snove. Tenisom sam se počeo baviti sa sedam godina, bilo je jako malo terena i bili su čak neravni i u lošem stanju. 

O svom ocu: 

- Moj otac nikada nije igrao tenis, gledao ga je samo na televiziji, ali moj otac je odlučio izgraditi teniski teren za mene i moju braću, dok su svi drugi gradili apartmane i poslovne urede. Kada je započeo gradnju, moj djed i baka su mu rekli da je lud, ali moj otac je imao viziju i želio mi je dati najbolje moguće uvjete da uspijem u životu. Trud koji je uložila moja obitelj učinila me je odgovornom osobom. 

Odlazak u Zagreb s 14 godina: 

- U Međugorju nisam imao dovoljno uvjeta i moj san se činio nemogućim. Bilo je svega par tenisača s kojima sam mogao igrati, bio je tu moj prijatelj Ivan (Dodig) i njegov brat Mladen. Morao sam tada donijeti najveću odluku u svom životu s 14 godina. Ostati u Međugorju sa svojom obitelji i prijateljima ili otići u Zagreb. Odlučio sam se za Zagreb. Znao sam da će biti teška odluka, bilo je i teških dana, svakih 6-8 tjedana sam dolazio kući. 

O svojim snovima: 

- Ispunio sam svoj san o igranju u finalu Wimbledona, igrao sam i finale Australian Opena, osvojio sam US Open i proveo sam najbolji dio života igrajući tenis, sport u kojeg sam se zaljubio kao sedmogodišnjak u dvorištu svojih roditelja. 

O pomoći drugima i o osnivanju Marin Čilić Foundation: 

- Nevjerojatno je da sam postao profesionalac, da sam ispunio toliko svojih snova za koje nisam mogao ni pomisliti da postanu stvarnost. Da nisam imao pomoć svojih roditelja, trenera vjerojatno nikad ne bih uspio. Upravo zbog toga dolazi ta ideja o fondaciji. Ima toliko talenata u svijetu, njihove obitelji ih ne mogu podržati. Znam kako se ta djeca osjećaju. Pomoć njima daje mi toliko pozivnih osjećaja. Kad god imam priliku učiniti ih sretnijima i sam sam sretniji.