Vori: Čast je i zadovoljstvo biti među velikanima, ući u legendu

- Nešto nevjerojatno, predivno. Predivan vikend i nešto nezaboravno, rekao je Igor Vori koji je, uz još jednog bivšeg hrvatskog reprezentativac Ivana Čupića, na Gala večeri Europske rukometne federacije u Beču primljen u Kuću slavnih. 

- Nisam još svjestan, iskreno kažem. Zvali su nas na nekakvu gala večeru i mi to nismo znali, barem ja nisam znao do pet dana prije odlaska. Biti primljen u Kuću slavnih i kad dođeš tamo u Beč, kad vidiš sve te ljude, sve te bivše igrače, na kraju krajeva i neke moje idole koje sam ja gledao dok sam bio klinac, nešto je nevjerojatno. 

Povećao se tako broj hrvatskih predstavnika u Kući slavnih. Prošle su godine primljeni Irfan Smajlagić, Ivano Balić i Jelena Grubišić. 

- Siguran sam da će nas još biti u Kući slavnih, pogotovo nadam se iz moje generacije da će mnogo igrača ući. Kad kreneš igrati, baviš se sportom, kao dijete se igraš, poslije ti to postane posao i na kraju kad si u svom poslu priznat i kad ti netko daje takvu nagradu, to je stvarno jedna velika čast i zadovoljstvo da znaš da si primljen među one stvarno velikane najveće u tom poslu. Ja sam se osjećao za vikend kao dijete. Nekako kad sam vidio te sve ljude, bilo je ondje i ljudi koji ne igraju već dugi niz godina rukomet, ali ja sam ih gledao na televiziji i ne mogu vjerovati da sam s njima u komunikaciji. To je nešto predivno. Kažeš: čovječe, pa ti si tu već, ti si ušao u legendu.

Iz bogate igračke karijere izdvojio je najdraže trenutke. 

- Svaki uspjeh je lijep isvaki ti je drag, a ima i onih posebnih. To je definitivno uz Svjetsko prvenstvo, Olimpijske igre 2004. Za mene i za većinu iz te generacije prvi put smo došli na Olimpijske igre i popeli se na vrh Olimpa. To je san svakog sportaša. Mi smo taj san sebi ispunili prvi put, prvim dolaskom. Bilo je tu igrača koji su već bili osvajači. Ali to je kruna nečega. Ljudi se bore i rade svašta da bi došli na Olimpijske igre. Mi smo došli onamo i vraćaš se kući ne s medaljom, nego sa zlatnom medaljom. To je nešto nezaboravno. Tako da to mi je nešto što pamtim i što ću pamtiti cijeli život. I to su mi najdraži trenuci. Ako mogu reći da imam najdraže, jer, opet ponavljam, svaki trening, svaka utakmica ima svoju draž i nosi nešto lijepo. 

Ostao je u rukometu, danas je trener Sesveta. Ove sezone igrali su i u Europi. 

- Pokušavam biti i prijatelj i trener i suigrač i sve u jednom, što je malo i teško, ali mi smo klub koji je baziran na mladim igračima, koji radi s našom školom, što nam je primaran cilj iz naše škole izvlačiti igrače za prvu momčad. Ove godine smo igrali Europsku ligu, što je povijesni uspjeh za nas, čak smo ostvarili jednu pobjedu, ali do prije dvije-tri godine nismo mogli ni sanjati o tome da ćemo jedan Flensburg ugostiti u Sesvetama. Rad s mladima je lijep, a i težak, ali ja uživam. Uživam iz razloga zato što vidim da oni uživaju, da slušaju to što im se govori i na kraju njihov napredak se vidi. To je ono najbitnije jer nama je u interesu da ako ikako možemo kao klub da stvorimo što više igrača danas, sutra za hrvatsku reprezentaciju.