Prošlo je točno 30 godina od prvog hrvatskog olimpijskog zlata

Prošlo je točno 30 godina otkako su se hrvatski rukometaši zlatnim slovima upisali u stranice hrvatske sportske povijesti. Tog 4. kolovoza 1996. godine rezultatom 27:26 u Atlanti nadigrana je favorizirana Švedska i Hrvatska je osvojila svoje prvo zlatno olimpijsko odličje u povijesti.

Moćni stroj zlatne generacije švedskog rukometa pokazivao je greške od početka utakmice, ali nije otkazao poslušnost. Iako su Hrvati pod vodstvom Velimira Kljajića imali i pet razlike u tom susretu, upravo na velikom odmoru (16:11), Šveđani su se u drugom poluvremenu potpuno rezultatski vratili u utakmicu. 

Stigli su i na gol zaostatka, ali šut Nenada Kljajića s crte 13 sekundi prije kraja utakmice ugasio im je sve nade, a Hrvatskoj donio najveću moguću radost te ulazak u krug besmrtnih. Krug olimpijskih pobjednika.

A priča kako je generacija Valtera Matoševića, Istoka Puca, Zlatka Saračevića i ostalih dotakla vrh Olimpa, više je nego osebujna. U svibnju 1996. Hrvatska je osvojila peto mjesto na Europskom rukometnom prvenstvu u Španjolskoj. Bez prave igre, atmosfere, s narušenim odnosima, pa izbornikovom ostavkom u završnici turnira i osvojenim petim mjestom, nitko nije mogao ni sanjati što će se dogoditi. Taj "vrući krumpir" 38 dana prije zlatne medalje preuzeo je Velimir Kljajić.

I sve se promijenilo te na kraju pretvorilo u jednu od najljepših i najvećih hrvatskih sportskih priča. Oni koji su imali sreću da budu u blizini te reprezentacije, a posebno novinari koji su je pratili, mogu napisati knjigu o tom čudesnom pothvatu, zgodama i nezgodama koje su nas pratile, osebujnim treninzima Velimira Kljaića pa do života u olimpijskom selu o kojemu je već snimljen cijeli jedan film.

A put do olimpijskog zlata u najkraćem tekstu, izgledao je ovako. Već u prvom susretu protiv Švicarske hrvatski rukometaši gubili su gotovo cijeli susret. U jednom trenutku čak šest razlike (13:19), da bi na kraju “iščupali“ tijesnu pobjedu 23:22. Nakon toga slijedile su pobjede protiv Kuvajta (31:22), USA (35:27), i povijesna pobjeda protiv jedne od najmoćnijih reprezentacija svijeta u tom trenutku Rusije (25:24).

Jovićev pogodak

Iz tog susreta još će se prepričavati lukavstvo pok. Velimira Kljaića koji je u ključnom trenutku, u posljednjoj minuti susreta, na vrata Valtera Matoševića da pokuša obraniti sedmerac. I onda ga neočekivano kratko pozvao na razgovor u zadnji trenutak da mu da još neki savjet i tako dodatno podigne nervozu kod izvođača Dmitrija Torgovanova. A veliki Kljun je rekao Valteru otprilike ovako: „On (papak) misli da znam kako će pucati, nemam pojma, idi na vrata, spusti se pa ako obraniš dobro, ako ne idemo dalje“. I Valter je obranio taj sedmerac pri rezultatu 24:24, a na drugoj strani u brzoj akciji briljantni Božidar Jović zabio je pogodak s devet metara i praktički nas odveo u polufinale.

Znaju mnogi za još jednu mudrost našeg pokojnog izbornika, kada je posljednji susret u skupini sa Švedskom igrao bez četvorice najboljih igrača, čuvajući ih za Francusku. Osjetio je dobri stari Kljun da ćemo s Francuskom igrati lakše nego sa Španjolskom, ali bi se sa Šveđanima opet mogli naći u finalu i nije propustio priliku da ponešto i sakrije od legendarnog Bengta Johanssona.

Nakon što su naši dečki u polufinalu pobijedili Francusku 24:20, a Švedska dobila Španjolsku 25:20, slijedilo je veliko finale. A ostalo je povijest....

Povijesno olimpijsko zlato tada su osvojili igrači: Venio Losert, Valter Matošević, Patrik Ćavar, Vladimir Jelčić, Irfan Smajlagić, Vladimir Šujster, Slavko Goluža, Goran Perkovac, Valner Franković, Zlatko Saračević, Istok Puc, Zoran Mikulić, Bruno Gudelj, Alvaro Načinović, Božidar Jović i Nenad Kljaić, dok su u stručnom stožeru bili: pok. Velimir Kljaić, pok. Vlado Nekić, Zdenko Zorko, Vladimir Rončević, Stanislav Peharec, Damir Suman i Josip Guberina.