Srbić uoči nastupa u Cottbusu: Odradit ćemo ovo za Marija

Hrvatska muška gimnastička reprezentacija sretno je stigla u njemački Cottbus koji je od četvrtka do nedjelje domaćin prvog ovosezonskog turnira Svjetskog kupa. Ovime i službeno kreću kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Antwerpenu (jesen), ali i za Olimpijske igre u Parizu.

U pratnji sportaša su treneri Lucijan Krce, Vladimir Mađarević, Igor Kriajimskii, Mario Vukoja i Miroslav Pavlović te sudac Boris Čulin.

- Mi smo u biti na najdužem putu u mojoj karijeri. Rijetko kad vežemo tri natjecanja za redom i ne vraćamo se doma, a sada nas to čeka. Cottbus, pa odavde putujemo za Dohu, a onda iz Dohe za Baku. Moramo odraditi ovo zbog kvalifikacija za SP, a onda time i kvalifikacija za OI. Htio ne htio, moram biti spreman i spreman sam. Dobro smo trenirali i osjećam se puno bolje nego sam se osjećao prošle sezone, a tek je početak ove sezone. Vjerujem da što će sezona odmicati dalje, što će dolaziti važnija natjecanja, biti ću u još boljoj formi i pokazati ono što sam htio pokazati prošle sezone, ali nije bilo realno za očekivati. Prošla sezona je bila sezona koju smo iskoristili da shvatimo što nam više paše i što mi osobno bolje odgovara u novoj vježbi i da to promijenimo. Veselim se ovim Svjetskim kupovima.

Što su to shvatili olimpijsko srebro na preči Tin Srbić i njegov trener Lucijan Krce i što su pripremili za sezonu koja za njega starta u petak?

- Shvatili smo da moram vratiti svoju prepoznatljivost u vježbu, a to znači veza tri Tkacheva, tri elementa leta što je mene krasilo prije. To smo vratili na početak vježbe, da pokažem moć i energiju, tek šesti element u vježbi dolazi „Kolman“, opasno puštanje, novo i atraktivno. Čudno možda zvuči da mi više paše tako težak novi element kao šesti u vježbi jer sam već umoran, ali po treninzima se pokazalo da mi tako bolje paše.

Jesu li mu nove olimpijske kvalifikacije došle prebrzo?

- Nekako mi je premalo vremena prošlo od Tokija. Nedostaje ta jedna godina koju nam je uzeo COVID i zbog koje je Tokio bio godinu kasnije. Nekako mi je teško razmišljati o Parizu. Teško si je postaviti takav cilj kad znaš koliko je ekstremno teško u našem sportu otići na OI. Lakše je ići korak po korak. Idemo prvo izboriti SP kroz ove turnire, pa kad dođe Antwerpen razmišljati ćemo o Parizu. Od kad je završio Tokio ja nekako imam želju osvojiti europsko zlato, to me sada najviše vuče.

Europsko prvenstvo na rasporedu je u travnju u Turskoj, u Antalyji.

- Puno manje dobrih nastupa sam imao na EP, imam „samo“ dva srebra, a puno više pokušaja. To mi je sada prva želja. Forma će se u ova tri SK izgraditi baš za to natjecanje. Nakon toga ću malo bolje moći razmišljati malo bolje o nekim kvalifikacijama za Pariz. Iskreno, bio bih malo bešćutan da me ne zabrinjava činjenica da trebamo ići u Tursku. Ne zbog mog puta tamo, nego cijela situacija tamo. Volim pratiti politiku i kad vidim što se tamo dogodilo, a moglo se izbjeći, više me to pogađa, nego moj put tamo. Ne znam je li možda prerano za organizaciju tako velikog natjecanja tamo s obzirom na situaciju u njihovoj zemlji...

Do Turske ima još mjesec i pol, Cottbus je ovdje. A već sam pogled na startnu listu govori o važnosti ovog turnira, jer Cottbus je sa 52 zemlje koje su došle na ovo natjecanje i s nizom olimpijskih, svjetskih i europskih medaljaša, kako su mnogi rekli „malo Svjetsko prvenstvo“.

- Ne sjećam se jesam li ikada na Svjetskom kupu vidio takvu konkurenciju. Nije normalno. Nastupiti će nas jednak broj kao na Olimpijskim igrama. Japanci ovdje dolaze s najboljima, u Dohu dolazi prva kineska ekipa... Veselim se. Osjećam se dobro, pokušat ću odraditi onako kako smo se dogovorili trener i ja i vidjet ćemo gdje će me to smjestiti. Vjerujem u finale na svim SK i borbu za medalje, poručio je Tin.

Na žalost, cijeli naš tim u Cottbus je otišao pod dojmom tragedije koja je zadesila obitelj predsjednika HGS-a Marija Možnika. I sam Tin je rekao „ne ide mi se na natjecanje, tražio sam let kako da dođem na sahranu“.

- Odlučili smo da je najbolje što možemo dati Mariju u ovom groznom trenutku to da odradimo svoj posao maksimalno kvalitetno u Cottbusu, onako kako ga je i on nekada odrađivao.