Bojana Bjeljac, prva hrvatska sportašica s normom za Pariz

Maratonka Bojana Bjeljac prva je hrvatska sportašica s olimpijskom normom za Pariz 2024. Prva evidentna kandidatkinja za Olimpijske igre taj je status potvrdila istrčavši 4. prosinca u Valenciji novi državni rekord, popravljen za više od 2 minute.

Tek s 23 godine Bojana je počela amaterski trčati s prijateljima iz rodnog Novog grada u BiH. No, u hobiju je brzo otkrila talent.

- I tako smo išli na te neke utrke svuda po Hrvatskoj, Sloveniji, Bratislava, Berlin... I to je sve nekako krenulo i onda sam 2016. došla kod svog sadašnjeg trenera Mladena i onda sam krenula ozbiljnije trenirati u ozbiljniju priču što se tiče prave atletike, rekla je Bjeljac.

Od tad je postavila državne rekorde na 5 kilometara, 10 kilometara i u maratonu. Ovaj posljednji srušila je u prosincu u Valenciji. 2 sata, 23 minute i 39 sekundi, rezultat je ispod olimpijske norme, saznala je Bojana 10-ak dana nakon utrke. Sada pojačano trenira za drugi nastup na Igrama. 

- Danas imamo fartlek igrom slučaja, ali nije uvijek tako, sve zavisi kako je plan posložen i za što se spremamo. Sad se spremam za dvoranu i za kraće distance, nekako sam taj dio u djetinjstvu preskočila pa mi je to izazov.

    

Na izazove odgovara s trenerom Mladenom Kršekom. On je trebao nastupiti 1984. na Igrama u Los Angelesu, ali doživio je prometnu nesreću. Svoj je san sada ispunio kao trener. Treniraju dva puta dnevno. Bojana svaki dan istrči i do 28 kilometara, slikovito, udaljenost otprilike od Požege do Nove Gradiške.

- Naravno da je tu uključen i trening snage i skočnosti i fleksibilnosti, brzine i tako dalje, međutim ono što je najvažnije u maratonu, to je trening izdržljivosti, rekao je Kršek. 

Uvjeti u klubu Dinamo-Zrinjevac su skromni, ali poboljšavaju se.

- Nutricionistu nemamo, ali smo oformili fizioterapiju i ambulantu unutar kluba tako da zadnjih mjesec-dva i to funkcionira, dodao je Kršek. 

Katkad s najboljim svjetskim maratoncima treniraju u Keniji.

- Naučite se cijeniti neke stvari koje ovdje možda ne bi cijenili. Kako ljudi tamo žive, ta skromnost, neimaština i glad vas natjeraju da više cijenite život ovdje kad se vratite kući. Ne mogu se ja uspoređivati s najboljima na svijetu, ali treba težiti ka tome da budeš bolji uvijek od samog sebe i da ideš naprijed laganim koracima, istaknula je Bojana.