80 tisuća kilometara pod olimpijskim krugovima: Vancouver, 2010.

Nakon putovanja na Daleki istok, u Peking, Međunarodni olimpijski odbor odlučio je da će naša iduća destinacija biti daleki zapad. Vancouver, Britanska Kolumbija, Kanada. 

Kako volim iznenađenja, zapravo na karti nisam niti pogledao gdje je točno smješten Vancouver, već sam lakonski pretpostavio da let do njega od Minhena vjerojatno traje nekih šest do sedam sati, kao primjerice do New Yorka. Pretpostavka je bila kriva. Toliko je trajao let do našeg međuslijetanja u Toronto. I onda još toliko do zapadne kanadske obale.

Uz trajanje leta, mali je problem što je ta dionica domaći let pa nema okrijepe kao na prekooceanskim. Nema veze, idemo u Vancouver odnosno Whistler, skijalište koje je tih godina proglašeno najboljim na svijetu. U obrazloženju je stajalo kako ondje ima nepregledno mnogo skijaških staza i poseban champagne powder snow specifičan samo za taj dio Kanade zbog zraka punog vlage s Tihog oceana koji je blizu. I zaista, snijeg je poseban, potpuno drukčiji nego u Europi. Staza ima nevjerojatno puno, ali to ipak nije tolika razlika da bi iz čistoga mira čovjek preletio desetak tisuća kilometara. Osim ako nema toliko novca da više ne zna što bi s njime pa prevaljuje toliki put da bi skijao ili mogao reći kako je skijao na posebnom champagne powder snowu.

Ako vas ipak iz bilo kojeg razloga put nanese do tog najboljeg skijališta na svijetu, uz odlične staze, svakako biste trebali otići na vožnju Peak to peak gondolom koja povezuje dva brda udaljena više od tri kilometra i to bez međustupova. U jednom ste trenutku na 436 metara visine, a ako vam to još nije dovoljno uzbudljivo, onda odaberite gondolu koja ima stakleni pod. Ona je srebrne boje dok su one s podom kroz koji ne možete vidjeti provaliju ispod sebe crvene.

Jedna je od specifičnosti tog skijališta i prilično toplo vrijeme, no zbog toga zna biti i dosta maglovitih dana, što i nije baš idealno za skijanje. Njime se, barem ne rekreativno, nisu bavili tamošnji Indijanci čija je to zemlja nekada zapravo bila. Nakon stoljeća potlačenosti, u današnje vrijeme imaju svoje muzeje koje bi svakako trebalo posjetiti, kao što to primjerice ne možete njihove trgovine. Da, kanadski Indijanci imaju svoje trgovine, odnosno trgovine koje su samo za njih, a potrepštine koje se ondje prodaju znatno su jeftinije negoli u „normalnim” dućanima. I na tim smo Zimskim olimpijskim igrama funkcionirali na relaciji Vancouver-Whistler kao što je to bio slučaj i u Italiji na relaciji Torino-Sestriere.

Malo nam je trebalo i vremena za prilagodbu vožnje, posebice na raskrižjima gdje nema semafora. Tamo, naime, ne vrijedi pravilo prvenstva desnoga nego prednost ima onaj koji prvi dođe do raskrižja. Ispočetka vam je malo čudno, no nakon nekoliko dana i taj način prometa potpuno vam je normalan i uobičajen.

Vrlo smo brzo shvatili i da bogati i mudri Kanađani nisu poput nekih domaćina Olimpijskih igara nekontrolirano trošili novac. Nisu se gradili novi sportski objekti i goleme ceste koje bi jednog dana ionako zjapile poluprazne nego se sve malo obnovilo i eventualno proširilo i tu je bio kraj investicijama. Zaključili smo da su oni dovoljno samosvjesni i da se nemaju potrebu nikome dokazivati kao što su to, primjerice, radili Grci ili pak Kinezi. Pilane blizu nepreglednih zapadnokanadskih šuma, ustanovljene 1867., u području poznatom kao Gastown, postale su nukleus oko kojeg je niknuo grad Vancouver. Do 1887. transkontinentalna željeznica produžena je do grada radi prednosti koje pruža velika prirodna luka koja je uskoro postala vitalna karika u trgovačkoj ruti između Orijenta, istočne Kanade i Londona.

Danas se Vancouver može pohvaliti lijepim izgledom modernoga grada na čijem širem području živi više od dva milijuna stanovnika. Ugodne klime i prekrasne luke gdje možete vidjeti brodove iz cijeloga svijeta, a meni posebno u pamćenju ostaje veliki školski jedrenjak čija je posada izgledala kao iz nekih davnih, bogato kostimiranih filmova. Specifičnost Vancouvera su i nebrojeni hidroavioni koji neprestano lete u mnogobrojna kanadska zabačena mjesta i iz njih. Zanimljivo je da Vancouver, iako najveći u Britanskoj Kolumbiji, nije i njezino administrativno središte, već je to Victoria, gradić na istoimenom otoku.