11:18 / 17.02.2022.

Autor: Krešimir Gotlin/HRT

80 tisuća kilometara pod olimpijskim krugovima: Torino, 2006.

Krešimir Gotlin

Krešimir Gotlin

Foto: Privatna arhiva / HRT

U drugom dijelu serijala novinar HRT-a Krešimir Gotlin prisjeća se Zimskih olimpijskih igara u Torinu.

Kao što je poznato, sportaši puno putuju, a za njima onda i novinari koji imaju zadaću izvijestiti javnost o njihovim rezultatima. Nađe se, naravno, vremena i vidjeti ponešto od svih tih silnih gradova, većine kontinenata. Posebice ako se radi o duljim putovanjima kao što su Olimpijske igre.


Upravo zato tema je ovog putopisa taj najveći sportski događaj, točnije mojih deset putovanja na njega. I ne, neću nabrajati rezultate, jer to se radi u nekim drugim formama i za neke druge potrebe. Mi ćemo ovdje putovati od Atene, preko Torina, za Peking, pa onda malo do Vancouvera, nakon toga u London, Sochi, Rio de Janeiro, Pyeongchang, Tokio i opet Peking.

Torino, 2006.


Nije trebalo čekati dugo. Godinu i pol nakon Atene stigao je poziv da idemo na Zimske olimpijske igre početkom 2006. godine u Torino. Odlično. Kostelići su u punoj formi, Torino je jedan od najpoznatijih talijanskih gradova. Torinsko platno, dom moćne autoindustrije, novi ljudi, novi doživljaji. A kao netko tko ne obožava zrakoplove, i na ovaj se put odlazi automobilom. 


Krećemo rano ujutro, pred nama je put od nekih sedamsto kilometara. Cesta dobro poznata, preko Ljubljane, Trsta, Milana, i eto nas za nekih desetak sati, nakon nekoliko stajanja na talijanski espresso, u Torinu. Veljača je, zimi su dani kratki pa je već pala i noć. Torino djeluje nekako tamnosivo. Što zbog tmurnog vremena, što zbog takvih zgrada. Prvi dojam – vrlo slično našoj Rijeci, samo ipak nešto veći. 


Smještaj ovaj put u hotelu koji je rezerviran za novinare iz cijeloga svijeta. Hotel u Torinu, a većina naših zadataka u stotinjak kilometara udaljenom skijalištu Sestriere. Nema veze, autocesta je gotovo cijelim putom, a ni naš auto nije loš. No već prvi odlazak na to brdo podsjeća nas da je zima pa je logično da pada i snijeg. Za putovanje, koje uobičajeno traje sat i pol, trebalo nam je dvostruko dulje. Unatoč tome, stižemo na vrijeme. Sestriere, talijansko skijalište u regiji Piemonte na granici s Francuskom, svoj postanak može zahvaliti Giovanniju Agnelliju


Legendarni je automobilski industrijalac tridesetih godina prošlog stoljeća na 2 tisuće 35 metara iznad mora udario temelje prvog planski građenog skijališta u Europi. Vizija tvorca Fiata uspješno je pretočena u stvarnost jer Sestriere je danas jedno od najpoznatijih europskih skijališta. U samome gradiću dominira neboder u kojem su se nekada odmarali zaposlenici utemeljitelja toga odredišta, a danas je to hotel. Skijaška destinacija nije loša, ali po Europi ima i dosta boljih. 


Da ne bismo svakog dana putovali spomenutih stotinjak kilometara po zasniježenim cestama, unajmili smo i jedan apartman u okolici Sestrierea od 80 četvornih metara. Tako je pisalo u letku. No zaboravili su spomenuti da pedesetak metara te površine otpada na terasu koja nam u zimskim danima i nije od prevelike važnosti. Talijanska posla. Nema veze, na Olimpijskim smo igrama. 


Ponekad se i zaboravi kakvo je njihovo značenje, no nas je jedne večeri na to zorno podsjetila volonterka koja je stigla iz Istre. Poveli smo je iz Sestrierea u Torino i počeli priču o tome kako to da se odlučila baviti tim neplaćenim poslom. Odgovor nas je naveo na razmišljanje. 


Naime, objasnila nam je da će sam boravak na prostoru gdje se natječu najbolji sportaši svijeta njoj ostati kao jedna od najboljih stvari u životu, a i to što se te noći vozila u autu s legendom hrvatskog sportskog novinarstva, sada nažalost pokojnim Borisom Mutićem, za nju je već i sam po sebi bio nezaboravan doživljaj. 


Boris i ja smo do tada već odradili neka zajednička putovanja pa nisam bio toliko impresioniran samom tom vožnjom, ali jesam njegovim smislom za humor. Te je noći u Torinu bila noć otvorenih dućana pa je naša vožnja potrajala. 


Stigavši u kasni noćni sat pred hotel i vidjevši da iz njegova dimnjaka suklja bijeli dim, kako bi toplana zagrijala sve te promrzle novinare, Boris je onako svojstveno sebi, usporeno umoran, izjavio: „Mali, draže mi je ovo vidjeti nego deset olimpijskih plamena“. 


Na kraju mi ipak nismo ni nakon dvadesetak dana provedenih u Torinu uspjeli vidjeti Torinsko platno, ali ostalo je pregršt dojmova s najvećeg sportskog događaja na svijetu. Ovaj put zimskog.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!