80 tisuća kilometara pod olimpijskim krugovima: Sochi, 2014.

Moj prvi odlazak u Rusiju. Let do Moskve, a zatim i do crnomorskog, Rusima dubljega džepa, omiljenog ljetovališta. Doduše, mi smo onamo putovali na Zimske olimpijske igre. 

Smješteni u obalnom gradiću Adleru, udaljenom od Sochija pedesetak kilometara, zapravo i nismo imali dojam da su igre zimske, no kad nas je posao vodio na obližnje planine Krasnaja poljana, itekako smo stekli taj dojam. Putovanje modernom željeznicom njemačke proizvodnje sagrađenom za Olimpijske igre svakoga nas je dana ostavljalo bez daha. Ne toliko zbog ultrabrzog vlaka koliko zbog ambijenta u kojem je sagrađena pruga. Iako to i nije bilo nužno, tih stotinjak kilometara većinom tračnice prolaze mostovima, nadvožnjacima, vijaduktima, tunelima. 

Ima se, može se. Olimpijske igre u Sochiju ostaju upamćene kao najskuplje dosad. Skijališta moderna, do nekih voze i dvije usporedne žičare, a mi se prisjećamo kako u Zagrebu već godinama nemamo ni onu našu jednu koju smo nekada imali do Sljemena. Hoteli vrlo lijepog arhitektonskog rješenja, kao da ste, primjerice, u nekom mondenom zapadnom zimskom odmaralištu. Imali smo priliku posjetiti i resort gdje su se održavale nordijske discipline. A tamo su sagrađene vile u kojima će nakon Igara boraviti vrhuška ponajvećih ruskih kompanija. Treba li napominjati da se vrlo vjerojatno tamo našlo i ptičjega mlijeka ako je zatrebalo?

Tako je u brdima, a na moru prilično slično. Barem u Adleru gdje su smještene hokejaške i klizačke dvorane u sklopu Olimpijskog parka kojim se u današnje vrijeme voze utrke Formule 1. Luksuzni hoteli i ugodno vrijeme privlače bogate Ruse, a je li se itko od stranaca nakon te 2014. zaputio u Krasnaju poljanu na skijanje – nisam siguran. Staze i nisu neka senzacija, a prekrasno vrijeme koje je bilo tijekom cijelih Igara ionako je djelovalo kao da je netko njime manipulirao. Ne, to nije znanstvena fantastika. Velike bogate zemlje s uspješnim znanstvenicima kojima Rusija ne oskudijeva to doista i rade. Na kraju krajeva, ako mi znamo kako raketama rastjerati tuču, oni zasigurno znaju kako na jednom ne prevelikom području održavati dvadesetak dana sunčanog vremena. 

Unatoč lijepom vremenu, zasitili smo se Sochija i krenuli kući. Let od Sochija do Moskve ruskom nacionalnom aviokompanijom koja, srećom, posjeduje novije zrakoplove zapadne proizvodnje. One manje ruske kompanije koje lete na njihovim domaćim rutama lete svime i svačime, a isto bi se moglo reći i za putnike. 

Nije preveliko iznenađenje ako se u avionu nađete s nekom babuškom koja je iz Sibira za Kalinjingrad uz sebe ukrcala i nekoliko kokoši. Njih u našem zrakoplovu nije bilo, ali bilo je i više nego dobro raspoloženih Rusa. Zapadne aviokompanije inače ne dopuštaju ukrcaj vidljivo pijanih putnika. No ipak smo u Rusiji iz koje odlazimo s ljubavlju. U stilu najpoznatijeg tajnog agenta na svijetu.