13:53 / 20.02.2022.

Autor: Krešimir Gotlin/HRT

80 tisuća kilometara pod olimpijskim krugovima: Rio de Janeiro, 2016.

Krešimir Gotlin

Krešimir Gotlin

Foto: Privatna arhiva / HRT

Tko se ne bi veselio odlasku u grad gdje je plesala djevojka na Ipanemi, koji je toliko puta tako lijepo prikazan u filmovima? Prvi odlazak u Južnu Ameriku. Nakon dugotrajnih letova stižemo u Sao Paolo, a zatim još jedan, kraći od sata, let do Rija.

Stigli smo u rano jutro i krenuli autobusom do našeg doma idućih mjesec dana. Obično su ceste od zračne luke do grada vrlo dobro uređene, kao i okoliš, no to ovaj put nije bilo tako. Vožnja na drugi kraj grada odmah nam je dala do znanja da ovdje možda i nije baš sve kao u filmovima. Malo nas je čudila i policijska pratnja, ali smo u idućih mjesec dana shvatili da je Rio grad u kojem baš i nije sigurno boraviti. Nevjerojatne su gužve na cestama i u ovom multimilijunskome gradu pa je nužno često stajati na semaforima. A to je uvijek vrlo stresno unatoč tome što su prozori na automobilima zatvoreni iako su temperature visoke. Svaki prolazak skutera pokraj vas budi bojazan da će vas netko opljačkati.

I ne, to nije nikakva paranoja, to se nažalost u Riju događa nekoliko stotina puta na dan. Šetnja gradom, kada smo za to skupili hrabrosti, još nam je bolje pokazala koliko tamo siromašnih ljudi obitava. Uvijek se spominju te brazilske favele, ali oni koji žive u njima barem imaju kakav-takav krov nad glavom. Tisuće ljudi žive na cesti pod kartonom. To nam jasno daje do znanja koliko tamo život malo vrijedi. Kako vas neće opljačkati, i to ne za neki veliki iznos, kada mu je i tako svejedno hoće li završiti u zatvoru ili će se i sutra probuditi pod kartonom. Odlazak do legendarnog stadiona Maracana također je posebno iskustvo.

Da bi se stiglo do njega, mora se proći kroz jednu od najpoznatijih favela, no srećom opet imamo policijsku pratnju. Za vrijeme Olimpijskih igara cestama je patrolirala i vojska i to onim kamionetima s jednim vojnikom u teretnom prostoru koji cijelo vrijeme drži prst na obaraču nekakve strojnice. Ne, to definitivno nije grad u koji bih poželio otići turistički. Dovoljan mamac nije ni odlična klima u kojoj ima toliko egzotičnog raslinja, ni prekrasne plaže, ni grandiozni kip Isusa, ni Šećerna glava. Sve smo to, naravno, obišli kada smo već tamo bili i mora se priznati da sve djeluje prekrasno, ali... Bili smo i na Copacabani, vjerojatno najpoznatijoj plaži na svijetu. I ona je prekrasna, pješčana, ali smo poslije shvatili da identične plaže okružuju Rio. One nisu tako poznate, nema toliko gužve, a pijesak i more su isti. No, to nije more na kakvo smo se mi naviknuli. Tamo uvijek morate biti oprezni da vas ne odnese neki oceanski val. Kao što je nama pauk odnio auto.

Pronaći parkiralište na koje je odvezen nije nimalo lako u gradu s petnaest milijuna stanovnika. Možda bi nam i bilo lakše da poslije nismo shvatili da smo nasamareni. Olimpijski volonter koji nam je rekao kamo da parkiramo auto bio je isti akter koji je i pozvao pauk da nam ga s toga mjesta odnese. Dotični Bruno bez imalo nas je srama pozvao da poslije dođemo na piće u kafić gdje navečer radi. Ne, hvala. Razumijemo da je neimaština i da se nekako moraju snalaziti, ali nismo niti otišli na piće, niti se poželjeli vratiti u Rio. Barem dok se situacija ne popravi. Krenuli smo kući na put od 36 sati razmišljajući kako nam je iduće putovanje totalna suprotnost. Dalekoistočna zemlja reda i blagostanja.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!