08:07 / 21.02.2022.

Autor: Krešimir Gotlin/HRT

80 tisuća kilometara pod olimpijskim krugovima: Pyoenchang, 2018.

Krešimir Gotlin

Krešimir Gotlin

Foto: Privatna arhiva / HRT

Prvi olimpijski let iz nove zračne luke u Zagrebu. Lijepo izgleda i bilo je krajnje vrijeme da i mi imamo reprezentativnu zgradu koja je prozor u svijet. Jest mala, ali barem više nije kao da dolazimo ili odlazimo s nekog autobusnog kolodvora u ruralnome dijelu Lijepe Naše. 

Prvi je i put da leteći na istok ne krećemo prema zapadu. Prvo je odredište, nakon pet sati provedenih u zraku, Doha, pa nakon malo hodanja po zemlji još jedanaest sati u zraku da bismo stigli do Seoula. Stigli smo u Južnu Koreju. Zaobilazimo taj grad s dvadeset milijuna stanovnika i krećemo u Pyeongchang. Vožnja autobusom prepunim LED rasvjete i golemim zvučnicima za partijanje mladih. Srećom, glazba svira tiho, a i autoceste su odlične. 


Nakon dva sata stižemo u Guangong, grad s dvjestotinjak tisuća stanovnika u kojem ćemo živjeti idućih dvadesetak dana. Na karti vidimo da je smješten na Japanskome moru, ali lokalni stanovnici iz povijesnih razloga ne vole Japan pa nam objašnjavaju da je to more Istočno, a ne Japansko. Ok, Japansko ili Istočno – nama je svejedno jer je veljača pa ionako nismo niti mislili kročiti u njega. Odredišta su nam planine do koji se opet treba voziti oko jedan sat, što nije problem, ali nešto ipak jest. Putokazi na korejskom, Google maps u tom dijelu svijeta ne radi. A mi mislili da idemo u zemlju najnaprednije elektronike. Jedino što nam je palo na pamet kao razlog odsutnosti Google mapsa jest blizina Sjeverne Koreje koja nije toliko omražena kao Japan ili Kina, ali napetosti su na toj granici svakodnevne. 


Odlučili smo provjeriti kako to zapravo izgleda na DMZ-u (Demilitariziranoj zoni). Ne, nije to bio pokušaj nekog ekstremnog ratnog turizma, turističke ture do jedne točke te zone svakodnevne su, kako za domaće tako i za strance. Provjere jesu rigorozne, ali kad stignete onamo shvatite da se i iz toga razvio dobar turistički proizvod. Dovedu vas u vidikovac na vrhu brda s velikim staklenim zidom kroz koji jedan vojnik pod šljemom, naravno, kamerom zumira svoje sjevernokorejske kolege, a vi sve to gledate na velikom ekranu. I ne djeluje baš kao neka ratna zona, zar ne? Tim više što vani na golemim zvučnicima odzvanja K-pop, južnokorejska moderna glazba kojom susjedi susjedima žele dati do znanja koliko se kod njih bolje živi i koliko su oni s druge strane zaostali. A oni pak njima uzvraćaju istom mjerom i tako prolaze dani, sve dok se jednom ponovno ne ujedine. 

Što i ne izgleda tako daleko, posebice nakon ovih Olimpijskih igara na kojima su se neke ekipe natjecale u mješovitom sastavu, sačinjene od Južno i Sjevernokorejaca. Vrijeme povratka se približilo, let je bio noćni pa smo odlučili dan provesti u Seoulu. Glavni grad djeluje moćno, visoki neboderi blizu kojih nije nemoguće vidjeti male kućice gdje „mali“ ljudi, baveći se nekom preprodajom, obavljaju svakodnevne poslove da bi preživjeli. No barem nemate onaj osjećaj nesigurnosti kao u Riju. Tamo je standard dobar. 


Krećemo prema zračnoj luci Incheon koja je nekih šezdesetak kilometara udaljena od Seoula, ali to je ionako zapravo već i spojeno u jednu cjelinu. Do leta je ostalo nekoliko sati i vremena bi trebalo biti i više nego dovoljno. Da, ali, Google maps ne radi, a putokazi su na korejskom! Taman kad imate osjećaj da ste izašli iz gužve u središtu, shvatite da ste ušli u drugu gužvu u jednoj od četvrti, prema našim mjerilima gradu, u megagradu Seoulu sa sedamnaest milijuna stanovnika. Noć se polako spušta, ali kolega spasonosno zaključuje da je zračna luka na zapadnome dijelu grada i kaže „Vozi prema zalasku sunca“. Drevnom metodom, u zemlji elektronike stižemo na vrijeme u zračnu luku i razmišljamo kako je iduće putovanje još dalje na istok. Tokyo 2020...

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!