80 tisuća kilometara pod olimpijskim krugovima: London, 2012.

Nakon Britanske Kolumbije moja su me olimpijska putovanja odvela u Veliku Britaniju, točnije u njezino samo središte – London.

Olimpijske igre vrlo su zahtjevan i velik projekt, no toga su se kolovoza, u Londonu s devet milijuna stanovnika, one lagano utopile u svakodnevicu bez velikog stresa za domaće, ali i milijune turista iz svih dijelova svijeta. Naravno da za njih postoje mnogobrojni turistički pisani vodiči pa ja ovom prilikom neću copy-pasteati podatke o Buckinghamskoj palači, Tower bridgeu, Muzeju voštanih figura i ostalim znamenitostima, već ću pokušati prenijeti dojam koji je na mene ostavio London. Pa krenimo redom. Nakon letova do Pekinga ili Vancouvera, putovanje do Heathrowa činilo se kao da smo na domaćem letu.

U toj zračnoj luci, koja, kao i frankfurtska, vrvi letovima iz svih dijelova svijeta, unajmili smo automobile koji su, iz našeg kuta gledanja, upravljač imali na krivoj strani. Srećom, imali su automatski mjenjač pa barem nismo morali krivom rukom mijenjati brzine, a na vožnju nama nelogičnom stranom nekako smo se već priviknuli. Na kraju se ispostavilo da smo ionako većinu naših putovanja Londonom obavljali javnim prijevozom.

Mreža doubledeckera, podzemne i klasične željeznice pa i žičare iznad O2 arene podsjećaju na organiziranost mravinjaka, a i sve funkcionira više-manje besprijekorno. Zašto voziti automobil krivom stranom kad pouzdano znate da ćete, primjerice, vlakom od stanice Sant Pancras do olimpijskog stadiona svakoga dana stići za točno sedamnaest minuta, a u cestovnoj gužvi tog devet milijunskoga grada nikada ne znate gdje ćete zapeti. A i u javnom prijevozu možete gledati nepoznate ljude koji ponekad podsjećaju na programirane strojeve. Što zbog točnosti vlakova, što zbog tempa života koji zasigurno nije lak.

Ostaje mi u sjećanju razgovor s jednim konobarom iz Gruzije koji je na pitanje kakav je život u Londonu odgovorio: - Sjajan. Nebrojeno mnogo klubova, pubova, restorana, kazališta.

No u daljnjem razgovoru priznao je da uz konobarenje svakoga dana radi i kao noćni čuvar u jednome hotelu. Pa kako onda život i kada može biti sjajan kad čovjek radi šesnaest sati na dan? Zaključili smo da je sama spoznaja da živi u Londonu za njega sjajna. Za nas nije bila pa smo se nakon kolovoza provedenog u Londonu vratili u Lijepu našu i razmišljali kamo će nas olimpijski krugovi idući put odvesti.