Cvjetičanin o Petroviću i vremenima kada je košarka bila broj 1

Ove nedjelje obilježili smo 59. rođendan Dražena Petrovića, košarkaškog Mozarta i jednog od naših najboljih sportaša svih vremena. Nažalost. gotovo tri desetljeća nakon njegove smrti hrvatska košarka dotaknula je dno. Draženova Cibona proglasila je stečaj a hrvatska reprezentacija spustila se u najniži razred europske košarke. Usprkos tome, sjećanje na Dražena i dalje ne blijedi.

U emisiji Kod nas doma gostovao je Danko Cvjetičanin koji je upravo s velikim Draženom činio najbolju europsku vanjsku liniju u košarci, što je rezultiralo i drugom Ciboninom titulom klupskog prvaka Europe.

- Bavim se još uvijek sportom, košarkom, radim kao scout za američku NBA ekipu, Brooklyn. Brooklyn je ekipa koja se nekada zvala New Jersey Nets, u kojoj je igrao pokojni Dražen Petrović. Tako da mi je to sada još uvijek preokupacija, to će trajati još možda godinu dana, ali to je nešto što me zapravo najviše približava košarci jer već 26 godina putujem po cijeloj Europi i procjenjujem igrače. 

NBA je još uvijek najjača liga na svijetu, je li to najbolja košarka? 

- Je, najbolja je košarka. Mislim, to su najbolji košarkaši. Ne bih rekao da je možda najbolja košarka, mislim da se u Europi igra bolja, kompleksnija i pametnija košarka, rekao bih, ali američki košarkaši, najbolji od njih, su stvarno nedostižni još uvijek, što se tiče atletike, brzine, skočnosti i svega toga. Ali NBA je i postao spektakl, dakle sve više i više liči na neku zabavljačku djelatnost više nego sport. One pauze traju sve duže, a košarke sve manje. 

Ovo zvuči zapravo kao idealan posao za nekoga tko voli košarku, dakle gledate sport, uživate u tome. 

- Navikao sam putovati, tako da je to neki modus koji je usađen u moj život, tako da sam s lakoćom napravio taj preokret iz igračke u tu karijeru skauta. Volim putovati, volim biti stalno na nekom drugom mjestu. Što ste rekli, procjena igrača, ja ne smijem pričati s igračima, to je recimo pravilo koje je za svakog skauta, moram gledati kako se igrač ponaša, moram iz svih kuteva procjenjivati kakav je na terenu, van terena, i naravno mogu razgovarati sa svim ljudima koji poznaju igrača i tako stvaram sliku da li mi netko mogao ili ne bi mogao biti na najvišem nivou.

Kakav je osjećaj bio biti dijelom te generacije koja je bila šampionska? 

- Košarka je tada bila broj jedan i stvarno je postala jedna euforija, povezanost cijelog grada i cijele Hrvatske ili države. Čak smo imali puno navijača u svim regijama tadašnje države. Dražen je bio glavni kotačić oko kojeg se sve okretalo. Mi smo savršeno popunjavali, imali smo izvrsnu sinergiju i tako smo zapravo osvajali. Prošetali smo se te godine prvenstvom Jugoslavije. Dražen je stvarno bio nevjerojatan. Moram priznati i sad, nakon ovog iskustva s NBA igračima, nisam sreo igrača koji je tako kompletan i toliko posvećen uspjehu i radu na samom sebi kao što je bio Dražen. To mi je čast i sretan sam što sam bio dio košarke i igrao s Draženom. 

Bivši dvostruki prvak Europe, vaš bivši klub Cibona, službeno je dotaknuo dno. U rujnu je proglašen stečaj. Što će biti s Cibonom? 

- Interesiram se. Imao sam čak i razgovor s predsjednikom Šerićem. Mislim da je to vrlo iskren čovjek koji zaista voli i želi od Cibone napraviti nešto. Međutim, kako to obično biva danas, kada nemaš novaca i izvore, odakle će novac stići kontinuirano, onda je gotovo nemoguće napraviti rezultat. Mislim da tkogod sjedi na čelu Cibone imao bi ogroman problem vraćanja dugova i zadržavanja igrača bez novaca, što je nažalost tužna istina. Bez novaca se teško može napraviti bilo kakav značajan pomak u igračkom smislu. 

Je li moguće da doista ne postoji neki poduzetnik, zaljubljenik u košarku koji bi mogao dati tu neku financijsku injekciju da se Cibona digne na noge? 

- Nekada je politika bila na sreću, u tom smislu pozitivnom, glavni faktor financijske konstrukcije kluba i uz veliku pomoć politike, države moglo se pronaći novac. Sada je košarka potpuno neinteresantna ulagačima, bilo bi dobro da se možda napravi neki zakon koji bi donio olakšice svima onima koji žele uložiti u sport, ali do sada će biti jako teško naći nekoga tko će uložiti u sport. Jedan od njih je bio u Zagrebu, to je Cedevita koja je sada otišla u Ljubljanu. Međutim, za klubove koji nemaju status privatnog subjekta, teško je pronaći nekog koji će redovito davati novce, a zapravo zauzvrat neće dobiti ništa. To je veliki problem. 

Vi ste još '96. upozoravali da ćemo upasti u crnu rupu iz koje se nećemo tako skoro izvući. 

- Kad razmišljam o tome, imam jedan takav kaos u glavi, zato što je toliko paralelnih problema. Od neslaganja ljudi koji su u košarci, od nedostatka autoriteta koji zaista žele biti, od kritične mase vrhunskih naših trenera koji žele stvarno nešto promijeniti. Svi mi imamo neke ideje i svi mi znamo da je situacija loša. Međutim, kad treba stvarno nešto promijeniti, onda zapravo dolazi do totalnog raspada sustava. Ja bih silno volio da se stvarno oslonimo na to opće dobro i da pomognemo Ciboni i Splitu, koji je isto legendarni klub, recimo, i da se stvarno zajedničkim snagama proba od tog kluba napraviti ono što je nekad bio. Cibona to zaslužuje, to je tradicija, mi smo proslavili ove prostore i mislim da bi to zaista Cibona trebala.