Sve je moguće

Sjećam se kad je Sarajevo dobilo Olimpijske igre, a grad od pola milijuna ljudi nije imao niti jedan jedini bazen.

Južna Afrika je dobro organizirala SP, a ogromni Johannesburg, po nekim procjenama grad sa sedam milijuna ljudi, nema organizirani gradski prijevoz, nema podzemnu željeznicu, što i nije tako čudno, ali nema niti autobusa niti tramvaja.

Svi kažu došao sam, moram na taksi.

Lijepo, ima se ima.

No nije baš tako. Istina, praktički jedini transport je taksi, ali ne onakav kakvoga mi znamo ili zamišljamo. Postoji i takav, zovu ga mitar teksi, jer poneki od njih imaju čak brojilo, onaj taksimetar i užasno su skupi. 

Kada se ovdje spomene taksi, misli se zapravo na brojne kombije koji saobraćaju  određenim, Europljaninu teško dokučivim, relacijama. Vožnja stoji sedam kuna, a primaju putnika koliko god stane, često i više. Vozači tih kombija-taksija su najnepopularnije,  najdrskije i najbezobraznije osobe Jo'berga.

Dođu kao neka viša kasta, sve im je dozvoljeno, što obilato i koriste. Johanesburški taksi definitivno nije mjesto za pristojne ljude.

Gradske vlasti su pokušale uvesti autobuse, no nisu uspjele.

U strahu od pada zarade vlasnici taksija su se pobunili. I to na afrički način. Nekoliko vozača autobusa je ubijeno, više buseva demolirano, pa se od svega do daljnjega odustalo. Vjerojatno će ovdje prije  stići Olimpijske igre nego javni gradski prijevoz.

To pak stvara ogromne poteškoće, jer grad je organiziran na američki način. Dakle sve je praktički unutar dva rezervata. Prvi je ograđeni i čuvani kompleks gdje se stanuje, a sve ostalo se odvija u šoping molovima, koji su izvan stambenih naselja. Odreda s ogromnim garažama u kojima je puno mladih djevojaka koje se brinu da te odvedu do slobodnoga  mjesta. I odmah ponude da operu auto. Čine to čarobnjački,  gotovo bez vode. S poliranjem  za pedesetak kuna.

Bez automobila život je iz naše perspektive gotovo nemoguć. Postoji jedno nepisano pravilo za vožnju gradom. Navigacijski sustav ne smije se držati u prozoru tijekom vožnje. Mora bit postavljen tako da se ne vidi iz drugih automobila.  GPS je ovdje isto što i stranac. A stranac je najpoželjnija meta. Južnoafrikanci kažu da je većina kriminala u rukama imigranata. Najgori su Nigerijci, koji drže najveći dio narko tržišta. Puno je i maloljetničkih bandi. Opasnih i krvoločnih. U zemlji koja ima između tri i pet milijuna siročadi to bi se drugo i moglo očekivati.  Odmah pucaju.

Puca i policija, od kad im je uvedeno dopuštenje zvano Shoot to Kill navodno se broj ubojstava smanjio.

Na 18000 godišnje!

Ipak mora se priznati da je tijekom SP-aa bilo malo vrlo kriminala. Hoće li se taj trend i zadržati?

Nažalost malo tko u to vjeruje. Bivši glavni komesar policije ovih dana je optužen za primanje mita od nekoga narkobosa talijanskoga porijekla. O afričkoj korupciji sam čuo toliko nevjerojatnih priča. Cijene su vrlo egzaktne. Radna dozvola tako stoji 8000 randa.

A kako reče jedan moj bijeli vršnjak rođen u Rodeziji, koji već trideset godina živi ovdje:  Vi će te otići, mi ćemo izvesti nešto AIDS-a, a svi ostali problemi  će  nam ostati.

Ipak rekao bih da nije sasvim u pravu. Jer tijekom mundijalskih dana puno toga je bilo bolje nego od uobičajenog.

Ovo bi prvenstvo stoga prvenstveno trebalo uzeti kao veliki podsjetnik što je sve moguće u ovoj velikoj, prelijepoj i toliko kompliciranoj zemlji.

Ognjen Naglić