Humano preseljenje

Prva faza je prošla, sada šesnaest najboljih reprezentacija  kreće dalje knock out sustavom.

Oni drugi pak, bez pompe i glamura, naglašeno stidljivo kupuju posljednje suvenire u Tax free zoni Tambo Internacionalne zračne luke. 

Kakva igračka imena, najsretniji da ih nitko ne prepozna, a kakvi tek treneri:
Sven G. Eriksson, Marcello Lippi, Raymond Domenech, Radomir Antić, Otto Rehhagel, Carlos Alberto Parreira…

Napuštaju Svjetsko prvenstvo, a u udobnosti biznis klase, na dugim interkontinentalnim letovima imat će, vjerujem, dovoljno vremena za skiciranje opravdanja i isprika zbog neuspjeha sastava koje su vodili.

Među onima što ostaju samo je šest europskih selekcija. Najgore u povijesti, najgore od 1986. iz Meksika kada su prvi puta na završnici bile trideset i dvije momčadi.

Samo jednom Europa je imala manje od deset sastava, 2002. u Koreji odnosno Japanu. Bilo ih je devet tamo. Inače uvijek bi po deset reprezentacija Staroga kontinenta prošlo u drugi krug. U Španjolskoj 82-e, tada uz format 24 zemlje, u drugom krugu od dvanaest sastava čak ih je deset bilo iz Europe. Plus Brazil i Argentina.

A sada samo šest, s time da igraju međusobno, što i nije tako loše. Imat ćemo ih sigurno tri u četvrtfinalu.

Svjetsko prvenstvo, da grubo pojednostavim, igra se zapravo u pauzi Champions lige.


I tu, vjerujem leži odgovor na europske muke. Ostali kontinenti jednostavno nemaju tu najkonjukturniju nogometnu tvorevinu, pravu tvornicu eura.

Druga priča je sam nogomet. Igra se tvrdo, da tvrđe ne može biti. Glavni cilj je ne primiti pogodak. Golova ima sve manje.

Na jučerašnji dan 1956., na primjer, odigrana je utakmica Svjetskoga prvenstva u Lozani, s najviše pogodaka u povijesti. Austrijanci su pobijedili Švicarce sa 7:5. Prosjek tog Mundijala bio je 5,38 golova po utakmici, a na ovome u Africi daje se tek nešto više od dva.

Ulaznice idu slabo, a Internet izvrsno, Previše neprodanih karata s jedne, a rekordna posjeta internetskim stranicama prvenstva s druge. Možda je to perspektiva, ali šteta fantastičnih, ogromnih novih stadiona.

Šteta i brojnih beskućnika koji su kutke ispod drveća nadomak stadionima nazivali svojim domom. Odreda su raseljeni. Prisilno, naravno. Nitko od njih nikad i nije čuo za biznis klasu.

A nekoga s traumama naših prostora teško da može utješiti sintagma o humanom preseljenju.

Ognjen Naglić