Koliko para, toliko i plesa

Nakon dva afrička tjedna uhvatio sam vremena i obišao najpoznatiju ulicu Jo'burga. U Sowetu, donedavno najsiromašnijem dijelu grada, rođena su dvojica Nobelovaca - Nelson Mandela i nadbiskup Desmond Tutu, obojica u istoj ulici, u Vilakazi Street. Soweto je inače akronim od South West Township. Za Township rječnik izbacuje gradsko područje, preciznije bi bilo predgrađe, a najpreciznije onako čisto hrvatski, mahala.

Soweto definitivno nije najgori Township Južne Afrike, no svima im je povijest ista. Budući da im je nekadašnja rasistička vlast zabranjivala ulazak u gradove, naseljenici-imigranti, bez dozvola i papira, gradili su kuće u novim predgrađima, shodno financijskim mogućnostima. Bogatiji od lima, siromašniji od kartona. Bez vodovoda i kanalizacije. Okolica ne izgleda nimalo veselo, i usred najgorega jada i bijede kao neki svjetionik na pučini strši Mandelina kuća koja je pretvorena u muzej. Stajalo je milijun eura, što se i vidi, preko puta je restoran obitelji Mandela, sve je prepuno turista.

Kažu da je Johannesburg grad  s najviše prašine na svijetu, unutar grada još uvijek su tri proizvodno aktivna rudnika. Vjetar i  prašina pojačavaju sablasni dojam, puno je djece što je postao pravi i možda jedini biznis. Naime, vlada za svako dijete daje obitelji  po 300 randa, preračunato 250 kuna, a 3000 randa ovdje je pravo malo bogatstvo. Za bogaćenje treba i nešto vremena. Deset puta po devet mjeseci, rekli bi cinici.

Za one koji se žale na skupoću hotela našao sam malo konačište, na komadu kartona netko je nevješto napisao Bed`ànd Breakfast, a posebno dojmljiv je plavkasti, dosta umorni kontejner, zapravo frizerski salon Kod Poline.

Dolaze li stanovnici Townshipa na utakmice? Definitivno ne. Teško da si to, uz cijene ulaznica koje je odredila FIFA, može priuštiti i netko s pravim zaposlenjem, netko iz novostvorene južnoafričke srednje klase. Stadioni su za odabranu klijentelu, za raju pak vuvuzele i ples po ulicama Johannesburga.