Muke po vuvuzeli

Trubu kao glazbeni instrument zavolio sam u gimnaziji, preko redova Prewita, igrao ga je Montgomery Clift, u Zinnemannovom hit filmu, po predlošku Jamesa Jonesa Odavde do vječnosti.  Nezaboravno je uoči japanskoga napada na Pearl Harbour odsvirao na trubi Povečerje, glumio je i Frank Sinatra, nije pjevao, no bogme dobio je priznanje za najbolju sporednu ulogu te godine.

Dakle, volim trubu, no nazvati vuvuzelu trubom ili muzičkim instrumentom, mislim da je to ozbiljna uvreda za kompletnu glazbu. Galama je nepodnošljiva, ne znam kako drugima, ali meni buka smanjuje moć koncentracije, čak i razmišljanja. Vuvuzele ne dopuštaju ni najkraći razgovor, svi mi se čine da su malo promuknuli.

Pretprošlu noć proveo sam uglavnom u kupaonici. I u onim kratkim pauzama između grčeva razmišljao sam je li stvarno moguće da se jakim puhanjem u taj, ovdje neizbježni plastični navijački rekvizit, koji imitira riku slonova, uz sve te decibele šire i kapljične zaraze, što sam negdje pročitao. Vodu nisam pio, ne jedem ništa sirovoga, stalno perem ruke, uz to prije odlaska Nataša mi je dala neko sredstvo za dezinfekciju ruku, a ipak sam se zarazio. Bit će ipak vuvuzela, tko li je izmisli!

Ljekarnu sam našao u stražnjem dijelu velikoga supermarketa. Mladi, visoki Zulu ljekarnik dao mi je nešto, po njegovim riječima, najjače što ima. Dvije kutijice stavio je u plastičnu vrećicu, zalijepio blok s cijenom, a kada sam htio to preuzeti, rekao je da pričekam samo trenutak. Donio je omanji željezni kavez, stavio paketić u njega, poklopac je čvrsto zatvorio jakom plastikom. E tek onda sam to mogao odnijeti na blagajnu samoposluživanja gdje su, kada sam platio, otvorili kavez i dali mi lijekove.

Danas je već bolje, ali me strah dugo se voziti. Vjerojatno biste se ovdje znenadili kada biste vidjeli da u nekom od predgrađa zbunjeni bijelac iziđe iz automobila i počne ispitivati one sumnjive tipove, kojih su ceste ovdje prepune, za najbliži toalet.

Čitam najave da se u Južnoj Africi sprema snijeg. Ne znam, ljudi u Johannesburgu hodaju u majicama, sunce prži, a sretni kaos ne popušta. Veselje, ples, sve je prepuno ljudi, uglavnom mlađih, no po gradu nisam vidio mješovitih parova, mislim crno-bijelih. Možda sam prekratko ovdje, ali raspitat ću se kod mojih izvora, pa će i o tome biti riječi.

Talijani, svjetski prvaci, krenuli su u obranu naslova, to bi trebala biti svakako prva vijest, no spori i neuvjerljivi, s Juventusovom okosnicom, jedva su se spasili protiv Paragvaja. Tek je početak, no ova momčad ne ulijeva povjerenje ni najvećem navijaču Azzura i Juventusa, mom kolegi Krešimiru Čampi.