For God sake, samo tamo ne

Nedjeljno nevrijeme nad nekim europskim gradom. E, rekao bih,  baš me briga, ako nije riječ o Frankfurtu. Dva tri kumulonimbusa i odmah kaos u zračnome prometu i to baš kad letimo u Južnoafričku Republiku.

South African Airbus vidjeli smo na pisti, tek da mu mahnemo. Ipak dali su nam pet zadnjih mjesta na Lufthansi gdje smo  naletjeli na najneraskidiviji dvojac hrvatskoga nogometa, na Zorka Srebrića ili kako ga Vatreni zauvijek zovu  GT, (od glavni tajnik), i predsjednika saveza Vlatka Markovića.

Ugodno ćaskanje, teme prigodne. Zgode iz avioprometa.  Sjetio se Vlatko leta s Dinamom '79. u Rim na utakmicu s Perugiom, kad je Convair sletio na trbuh. Prednji kotač mu se nije spustio, kružili su nad aerodromom da potroše gorivo, i čudom preživjeli.

Iščekujući jedanaest sati  leta po pasjem vremenu do Afrike više mi se ipak svidjela Vlatkova priča o uzvratnoj utakmici finala kupa protiv Zvezde. Završilo je hepiendom, Dumbović je dao gol, ali ne radi toga.

Na pola puta Vlatko je upozorio posadu da čuje neke glasove iz utrobe zrakoplova, što su pripisali trenerskom uzbuđenju i stresu uoči gostovanja na Marakani. Ne znam jesu li mu ponudili sedativ, ali kad su sletjeli iz prtljažnog prostora izmilio je polusmrznuti bunovni djelatnik zagrebačkoga aerodroma, rodom iz jedne naše sjeverne pokrajine, za koju ću vam tek reći da zlobnici tvrde da joj je glavni grad Vinograd. Manje umoran od utovara kofera, više od onoga čime su zalijevali gablec, zaspao je i probudio se gore na 10 000 m.

Tu priča završava, nema svjedoka je'l se u istome aranžmanu vratio u matičnu zračnu luku.

Ili ja rastem il' su mjesta u zrakoplovima sve manja. Joj što ti, kada si tako skrvčen, jedanaest sati dugo traje.

Johannesburg nas je dočekao okupan suncem, da bar je nama takva zima,  s jedno plus 25. Izgleda kao ljeto, samo sunce zađe već oko pola pet.

Slijetanjem transportne patnje nisu završile, tek su se spustile, rekao bih na nižu razinu, na ulice Johannesburga. Sedam milijuna ljudi, stopa je kriminaliteta jedna od najvećih na svijetu. Statistički više od 18 000 ubojstava godišnje u južnoj Africi. Strada cijeli jedan lijepi grad.

U Rent a caru od obećanoga i naručenoga GPS ni traga ni glasa. Sve, kažu, otišlo. Vozi se po lijevoj strani, ja sam za volanom, Božo Rožman navigator, iza nas Davor  Iljadica, Krešo Čampa i Davor Lulić. Naš GPS koji smo donijeli iz Hrvatske odmah nas je odveo u nepoznato i to baš u najozloglašeniju četvrt, Alexandriju.  Žena iz agencije koja nas je mobitelom navodila samo je zavapila:  "For God sake, samo tamo ne".  Prešutio sam to suputnicama, naravno.

Načelno nikada nisam bio  u nijednom velikom gardu  a da se nisam više puta izgubio. Samo ovdje to može biti kobno. U neke kvartove se ne smije ulaziti, u neke, kažu, ne ulazi niti policija.

Sutra moramo nekoliko puta proći glavne rute, jer po noći je sve višestruko opasnije.

U avionu sam sjedio s finskim parom. Rade u njihovom veleposlanstvu u Pretoriji. Ispričali su mi kako su u po' bijela dana svratili po benzin i našli se usred oružane pljačke. Pucali su i razbojnici i zaštitari.

Inače vraćali su se iz Helsinkija, išli su posjetiti djecu, koju znakovito, nisu doveli u Južnoafričku Republiku.

Uoči velikih priredbi uvijek ima strepnji. Kako je iz ove perspektive  u Atlanti, Sydneyu, Seulu ili Pekingu zapravo sve bilo lagano i lijepo.

Ne vrijedi kukati, psihoza je stvorena, nadam se da se ipak pretjeruje. Ne spadam u one koji obožavaju priopćavati najgroznije vijesti i to ne može nikakav Johannesburg promijeniti.

Sutra toliko posla. Treba napraviti studio i početi emitirati. Naime zakupili smo u IBC-u, Međunarodnom RTV centru, prazan prostor, što ćemo ga sami urediti u malu radiostanicu. Naravno, može se iznajmiti i gotovi,  ali cijene su vrtoglave. Zakup najmanjega  studija bez tehničke opreme, bez stola i stolica, stoji više od 50 000 eura. Oni najveći, televizijski, blizu su i milijuna.

Dakle sutra prvo akreditacije, pa odlazak u južnoafrički Bauhaus. Ovdje mu je ime Mica, izgovaraju ga Majka. Treba letvi, pleksiglasa, kablova, baterija, alata... Hoće li biti majka il' maćeha, o tome dragi čitatelji sutra na istome mjestu.