U svom filmu: Mirko Filipović

Ovo je priča dječaka koji je volio akcijske filmove i došao do svjetskog trona.

Krv, znoj i suze - tim riječima mogao bi se opisati put dječaka iz Privlake kod Vinkovaca, koji je gledao filmove Jean-Claudea Van Dammea, do trona i statusa jednog od najpoznatijih i najuspješnijih boraca u svijetu mješovitih borilačkih sportova.

- Danas vrlo rijetko gledam filmove, kao dijete sam to obožavao, rekao je Mirko Filipović Cro Cop gostujući u emisiji "U svom filmu" urednice i voditeljice Tončice Čeljuske.

Cro Cop je imao priliku upoznati svog idola iz djetinjstva Van Dammea.

- Bilo je to 2007. godine, bio sam na putu iz Vinkovaca, zazvonio mi je telefon, vidim nepoznat broj, a on kaže 'ovdje Jean-Claude Van Damme'. Počeo sam se smijati jer sam mislio da netko zafrkava, ali ipak sam mu prepoznao glas. Želio me upoznati i došao je u Zagreb.

O odrastanju u Privlaci i počecima bavljenja borilačkim sportom

- Bila je to dječačka strast i ljubav, imam osjećaj da je borilački sport izabrao mene, a ne ja njega. Jednostavno sam to volio, gutao i upijao te filmove s Van Dammeom i Bruce Leejem, jednostavno me to privlačilo na čudan način i nisam se tome mogao othrvati.

Nakon Privlake, Mirko Filipović odselio je u Varaždin u srednju školu. Bila su to teška vremena, prognanički život, egzistencijalni problemi...

- Bit ću iskren, bilo je to vrijeme rata, ali meni osobno je to bio najljepši dio života, taj treći razred srednje škole. Bio sam smješten u Ludbregu, u obitelji Varga, koji su me primili kao svoje treće dijete. Imali su dvoje djece, imaju još uvijek Martinu i Igora, s Igorom sam dijelio sobu. To je bio prekrasan period u mom životu. Bez obzira što je bio rat, ja sam bio klinac, tek sam napunio 17 godina, ali, Varaždin i Ludbreg ostali su mi u prekrasnom sjećanju.

Kada počinje aktivna ideja da ćete biti sportaš?

- Već prije rata, s 13-14 godina počeo sam samoinicijativno, jedan remenar iz Vinkovaca sašio mi je vreću od šatorskog krila, svaka dva tjedna je puknula, pa sam mu nosio da sašije. Ja sam to volio, nikome nije bilo jasno zašto. To je bila dječačka strast i ljubav, kao da sam osjetio da će to jednog dana biti moj poziv. Nisam ja tada razmišljao da ću jednoga dana živjeti od toga, osigurati si egzistenciju, putovati po svijetu, biti prepoznatljivo lice tog sporta... Ne, jednostavno sam to volio...

Bez ikakve infrastrukture, bez trenera, iz garaže... Kada se vidjela razlika da ste drugačiji od ostalih?

- Već u 3. razredu srednje škole, bila su dva gospodina iz Varaždina koji su gledali trening, ja sam tada trenirao u karate klubu Varaždin, nije bio kick-boxing klub, a mene karate kao karate, beskontaktni, nije zanimao. Priključio sam se starijoj grupi koja je trenirala, tamo su me mlatili i prebijali i tamo se vidjelo da neću odustati. Usprkos batinama koje sam dobivao, ja sam svaku večer išao tamo na trening. Tamo su prepoznali talent, genetiku, upornost i vratio sam se u Zagreb i uspio upisati Policijsku akademiju.

- Nisam to nikad završio jer nije bilo mogućnosti da završim. Gotovo dvije godine svako jutro sam ustajao, bio sam smješten prvu godinu u studentskom domu na Savi, to je jedan od razloga mog uspjeha, moj status je bio 'ilegalac' u studentskom domu. Nisam imao ni svoju sobu, nisam imao ništa, otac mi je umro četiri mjeseca prije toga... Nije bilo pitanje hoću li uspjeti, nego kada. To je bila takva upornost i volja u što bi se mnogi mogli ugledati.

Otegotne okolnosti čovjeka još dodatno motiviraju...

- Da biste u borilačkom sportu uspjeli, morate biti gladni. Ili gladni novca, u smislu da osigurate egzistenciju sebi i svojim roditeljima, ili morate biti gladni uspjeha. Djeca koja odrastu 'sa zlatnom žlicom' teško su gladna uspjeha. Rijetki su, dogodi se, ali rijetko. Na kraju krajeva, pogledajte Ronaldovu priču. Njegova majka je radila teške poslove da bi ga prehranila. To je jednostavno usađeno u njega, da se mora svojim radom izdići, da mora trenirati više od drugih, uz to što je vanserijski talent.

Baš poput Luke Modrića i Kostelića...

- Baš tako, pogledajte kako su oni živjeli. Luka Modrić je čuvao ovce kao dječak, imao je jako teško djetinjstvo i težak život. Da je odrastao u nekoj vili s bazenom pitanje je da li bi tako 'grizao', da li bi bio tako uporan... i da li bi prošao takvu školu...

Tko je Filipovića uveo u svijet borilačkih vještina?

- Počeo sam s kick-boxingom, želio sam se početi natjecati što prije. Prvi meč imao sam 1995., nakon toga sam odradio javni sparing u BK Lokomotivi. Znači, imao sam tri borbe i 1996. odlazim prvi put u Japan. Bio je to za mene veliki stres, imao sam 21 godinu, borio sam se u K1 otvorenoj kategoriji, bio sam bez iskustva. Prvu borbu sam dobio, nakon toga sam odradio još jednu borbu i izgubio i onda sam se maknuo na dvije godine i otišao u klasični boks. To je bila prekretnica u mom životu, jer sam tu skupio iskustvo potrebno da bih se vratio u Japan.

Profesor Dragan Primorac Mirka prati dugi niz godina.

- Znamo se dugi niz godina, a posebno smo se zbližili zbog mojih zdravstvenih problema kad sam imao operacije i ležao tjednima kod njega u bolnici. Ne bih htio biti patetičan, ali on mi je doslovce spasio glavu.

Bojite li se nagomilanih trauma? Dobili ste toliko batina kroz život, brinete li da se u budućnosti nešto ne dogodi?

- Ne, najgore je iza mene, neka na tome ostane. Ta tromboza, tih desetak operacija, ali to su više-manje mehaničke ozljede, to se kirurškim putem 'zakrpalo', tijelo se regeneriralo. Ostaju, naravno, trajne posljedice, npr. prestao sam trčati jer mi nakon trčanja nateknu koljena, pa nema potrebe da to radim. Radim stvari koje manje opterećuju koljeno, želim se održavati u formi. Što se tiče ostaloga, moje tijelo je u savršenom stanju usprkos tom blažem moždanom udaru. Nije ostalo nikakvih posljedica, treniram dalje, sve je super, guštam u životu, jedino se više neću boriti.

Kad je bio prijelomni trenutak u karijeri, kada ste shvatli da idete prema vrhu?

- Godine 1999. sam se vratio u Japan među najbolje i odmah sam napravio velike rezultate, odlazim u K1, a prijelomni trenutak bila je moja transformacija u slobodnu borbu.

Filipović je 2006. osvojio Prideov Grand Prix. To je bila najjača organizacija i najprestižnija nagrada. Kakav je osjećaj bio biti na vrhu svijeta?

- Bio sam sretan, ja sam u taj sport ušao kao totalni autsajder, moja pozadina je bila udaračka, iz kick-boxinga, nisam ništa znao ni o hrvanju niti o borbi u parteru, to je ogroman hendikep. Ja sam to morao sve slvadati, barem da se obranim. Puno sam ulagao u sebe, dovodio u Zagreb najveće majstore da me poduče, mjesece su provodili u Zagrebu, bio sam uporan i maksimalno koncentriran.

Dugo ste se opirali završetku karijere?

- Prvi i osnovni razlog je što sam ja naučio na taj stil života. Drugi razlog je bio što sam bio odlično plaćen, bio sam među najplaćenijim borcima svijeta. Meni to i dan-danas nedostaje. Ne toliko borbe, već druženje prije borbi, te pripreme, putovanja... To je jedan stil života kojega se teško riješiti. Bilo je lijepo, i na kraju taj osjećaj pobjede - tko to može platiti... Ali treba znati kada je dosta, kaže Mirko Cro Cop Filipović.

Hrvatska sportska legenda osvrnula se i na neke anegdote iz svoje bogate karijere, kako je bilo boriti se pred 100.000 gledatelja u Tokiju, te koga smatra svojim nasljednikom. Više doznajte u videoprilogu.