Iz prve ruke: Žižići i Krušlini stižu u serijama, a plana još - nema

Košarkaši Cedevite morali su "potegnuti" gotovo četiri tisuće kilometara od Zagreba kako bi startali u europsku sezonu u Eurokupu, koji je zajedno s FIBA-inom Ligom prvaka na globalnoj košarkaškoj razini podigao toliko prašine proteklih mjeseci.

Ritam žešći nego u NBA ligi

Epilog "na vrhu" između ULEB-a i FIBA-e u međuvremenu nismo dobili. Prijetnje (ne)nastupanjima, je li se smjelo, moglo, gdje je trebalo i kako reagirati... U nacionalnim savezima, među klubovima i ligama, dakle na nižoj razini stvorilo je nove nedoumice, pa čak i kako se i prema kome točno postaviti. Na kraju, svi koji mogu ili moraju igrat će ove sezone sve čega se "dohvate". U prijevodu, primjerice, Cedevitu i Cibonu očekuje vjerojatno više utakmica od NBA momčadi.

Pa sad u čiju je to pak korist, kad ste u subotu u ABA ligi, dan kasnije igrate prvenstvo Hrvatske, a dva dana poslije ste na letu gotovo do Zapadne Sahare, no dobro, Tenerifa ili Kanarskog otočja - sasvim je svejedno. Prije ili kasnije, uz svu dobru volju, naše vodeće momčadi mogle bi početi "pucati po šavovima", i to nažalost vrlo lako moguće baš kad dođe vrijeme za najvažnije utakmice koje određuju (europsku prije svega) budućnost za sezonu "poslije". Olakšavajuća okolnost trebala bi navodno biti spoznaja da to uglavnom čeka i – druge. U drugim zemljama.

Bitka za pozicije, a strategije i plana nema

Još kad se sjetimo kakve će tek sad pozicijske bitke nastati u lovu na prestižnu funkciju čelnog čovjeka HKS-a. Nakon što je Ivan Šuker obznanio da je na dosadašnji način – dosta... A reprezentacija, koja je još prije nepuna dva mjeseca s ovako nadarenom generacijom tek dobila obrise kakva bi mogla, čitaj trebala biti idućih godina. Kakva je zapravo trebala biti svih ovih često puta na velikim natjecanjima ispraznih godina. Uz čast i veliko poštovanje iznimkama. I kolika je slast, sportska slast, pa i strast kad i danas na Kanarima američki turist u ponoćni sat ispali: "You are from Croatia? Hey man, what a team... I mean, Croatian basketball team in Rio...".

Oprostit ćete, ali odustao sam od pojašnjenja... Da ne znamo, pardon nemamo izbornika. Da u većem dijelu baš i nemamo strategiju gdje i kad za nekoliko godina u košarkaškom smislu želimo biti. Da ćemo rado puno toga prepustiti improvizaciji. U kojoj se tješimo da smo eto najjači. Ali, nekako otkako smo veći dio rezultata i plana muške, možda još i više ženske košarke prepustili stihiji rezultati i jesu daleko od visokih dometa. Uz tek poneki bljesak. Ili u posljednje vrijeme i nešto više od toga. Ali ipak u tragovima u odnosu kako bi moglo biti... A Zubci, Žižići, Krušlini stižu... U serijama.

Red donio rezultat u Torinu, pa i Riju: Hrvatsku mnogi vide kao prijetnju SAD-u za četiri godine

A opet, tako nam je ugodno čuti da je hrvatska reprezentacija u očima mnogih ta koja bi možda ubrzo, da li već u Tokiju mogla i uzdrmati temelje sveameričke dominacije u tom sportu. Tako rekoše drugi. Oni i onakvi koji su toliko precizni u predvidjanjima da su se još prije nekoliko mjeseci "usudili" reći da bi Hrvatska mogla i do 10 olimpijskih medalja u Brazilu. A nisu to ispalili slučajno. Dok smo "mi vrhunski improvizatori" govorili kako je to baš super, ali eto – nije realno... Ali je realno bilo vidjeti s kolikom su strašću i Joke i Stojko (Vranković) i Dino (Rađa) uz Acu (Petrovića) tada izbornika svesrdno i zajednički i dane i večeri provodili s igračima u Torinu prije svega, pa dijelom i u Riju (koji su bili) da bi im pojasnili što i kako treba... kako zapravo treba "ni u jednom detalju ne prepustiti ništa slučaju". Tad nije smetao ni "ovaj ni onaj" na bilo kojoj funkciji, tad nije smetala ni posložena ekipa stručnog stožera oko izbornika, tad recimo ni u kuloarskim košarkaškim pričama nikome nije smetao ni rezultatski i financijski klupski sjajan projekt koji se godinama "valja" na Velesajmu. Za mlade, najmlađe, i one – nešto starije.

Cedevita donosi dašak reda u hrvatsku košarku

Dakle, Cedevita... Prošle sezone briljirali su u prvom krugu najvećeg svjetskog klupskog natjecanja nakon festivala američko-kanadske profesionalne NBA lige. Nizali senzacionalne pobjede u gostima, stigli do drugog kruga Eurolige, prvi put u povijesti. Kao prvi hrvatski klub kojem je to uspjelo nakon šest godina. Koji je punio dvorane na tribinama u najvažnijim utakmicama, koji je opet od trenera Veljka Mršića, stručnog stožera do igrača i uprave upravo u tim mjesecima funkcionirao za čistu – peticu. Ali opet, sa sportskim zajedništvom, srcem i – ciljem... "Želimo igrati medju 16 najboljih sastava Europe"... I bili su...

U drugom krugu shvatili su da za najveće domete treba puno širi roster, još jača financijska potpora koja u tom trenutku nije bila realna. Koja ih je na kraju i koštala da ove sezone ne igraju Euroligu, već Eurokup. U kojem su kao tada drugom najjačem natjecanju prije pet godina na završnom turniru u Trevisu osvojili treće mjesto. Premda su usporedbe nezahvalne, to bi u tadašnjim okolnostima za ovaj sport bilo kao da je upravo te iste 2011. godine neki od naših nogometnih klubova stigao do recimo polufinala Kupa UEFA-e, odnosno Europske lige. A Cedevita je u isto vrijeme nizala domaće trofeje, iznova tražeći dodatni prostor u klupskim vitrinama.

 I sad smo došli do simbolike s početka priče. Cedevita je "morala potegnuti" gotovo četiri tisuće kilometara od Zagreba da bi otvorila novu europsku stranicu. Utakmica prvog kola Eurokupa bez trojice važnih igrača (Žganec, Arapović, James) možda neće u startu dati željene odgovore. U Las Palmasu, glavnom središtu živopisnog Kanarskog otočja. Koje pripada Španjolskoj, a do Maroka i Zapadne Sahare već duboko u Africi tek je nešto više od 150 km. Zanimljivo, odavde s Kanara ekipa hrvatskog prvaka na pola je puta, čak ovoga časa bliže brazilskom tlu, nego što je udaljenost do Hrvatske.

Upravo u Brazilu hrvatska je reprezentacija ponovno upečatljivo stigla na košarkaška svjetla pozornice. I zato tako gordo odzvanjaju riječi američkog prolaznika u sitni sat usred Kanarskog otočja: "Hey man, what a team..."

Cedevita, Cibona, oporavak Zadra... preduvjeti za jaku Hrvatsku

Da bi ta ekipa stigla do željenih visina trebat će i dalje vrlo jaka i europski uspješna Cedevita. Također i  na parketu sve konkretnija Cibona. Pa oporavak Zadra, s isto tako neophodno važnim košarkaškim radom u Splitu, Šibeniku, Sinju, Rijeci, Osijeku i drugim sredinama. Jer samo takvim pristupom mogu se iznjedriti čelni ljudi hrvatske košarke koji će jednostavno znati – što s njom. I u muškom i u ženskom smislu. I u reprezentativnom i klupskom. Od seniora do najnižih kategorija. Od funkcionera do trenera i stručnih stožera.  

Svi vezani uz košarku moraju prepoznati i zgrabiti trenutak

Daleko od toga da prethodnici nisu željeli isto. Pogotovo im nitko ne može osporiti dobru volju i trud. Ali, nekako je (pre)često znalo ispasti da su oni "na vrhu" i "oni ispod" ili "određeni dio" u nekom čudnom i nepotrebnom raskoraku. A sve je zapravo tako jednostavno. Oni "na vrhu" trebaju određenu slobodu da učine prave poteze, jer zato su i izabrani. "Oni ispod" su tu ne da bi bili krivo shvaćeni, već da podjednakim ritmom, ne zlorabeći utjecaj bilo kojeg dijela usmjeravaju i upozoravaju da buduće odluke trebaju biti za dobrobit hrvatske košarke u cjelini. I zato– dame i gospodo košarkaši i svi koji od košarke ili za košarku živite – trenutak je na neki neobičan način poseban, a naglašeno Vaš. Iskoristite ga!