Marko Šapit: Stari strani Dinamo

Ovogodišnji europski nastup Dinamo je završio s tri osvojena boda, jednom pobjedom, 5 poraza i gol razlikom 3:14. To kažu suhe brojke, koje isto tako kažu da je ovo bilo bolje “sudjelovanje“ u Ligi prvaka nego li ono prethodno 2012. godine.

Pobjeda protiv Arsenala je definitivno trenutak za pamćenje, jedna od onih utakmica o kojima će se još pričati. Nažalost, vjerojatno će se više pričati i pamtiti dvoboje s Olympiakosom koji su nam ponudili - klasični Dinamo. Izdanje modre momčadi, koje se toliko puta ponovilo, za koje se navijači uvijek “spremaju“, a koje ih ipak svaki puta iznova neugodno iznenadi i rastuži.

Završni dojam, definitivno nije onako loš kako je znao biti, daleko od toga, ali realno gledajući Dinamo je i dalje daleko od europske elite i tog sada već vječnoga sna zvanoga - europsko proljeće. Pojedini dijelovi utakmica bili su dovoljni za nositi se s Bayernom i Arsenalom, posebno s Olympiakosom, ali to još uvijek nije to. I pitanje je hoće li biti. Zašto? Zato što u Dinamu stalno ponavljaju iste pogreške. O atmosferi oko i unutar kluba ovom prilikom ne bih, to je već dobro poznata priča, pa bih se zadržao na nogometnim stvarima.

Svi ćemo se složiti kako su protivnici u skupini imali kvalitetnije momčadi, bolje i skuplje pojedince, ali tragedija Dinama je u tome što su njihovi “bolji i skuplji“ pojedinci hrvatskog prvaka gurali kroz vrata europskoga vlaka.

Strategija stalnog dovođenja isluženih i kvalitetom upitnih stranaca, koji onda neshvatljivim reakcijama i potezima upropaštavaju utakmice i nastupe, polako već prelazi u sferu mazohizma. Znam, Dinamo nema novaca za igrača prve klase, čak i da ima pitanje je kako ga dovući na Maksimir. Kad to znamo onda ulaganje u Soudanija, Fernandesa, Eduarda i ostale prividno ima smisla. Međutim, kada ti isti ljudi, koji bi morali momčadi davati ako ne kvalitetu više, onda barem mirnoću i stabilnost, konstantno promašuju priliku, primaju glupe pogotke i slično, postavlja se pitanje što oni rade ovdje?!

Zašto u momčadi nema više domaćega kadra, kad već svi stalno “pilimo“ da je HNL dobra liga, a Dinamova škola nogometa “ponajbolja u Europi“. Zašto se kupuje Livakovića pa ga se ostavlja u Zagrebu da se kao uči, dok Eduardo u trideset i nekoj prima pogotke kao niže potpisani na HTV-ovu turniru. Za Šimunovića i Benkovića strpljenja nema, a na dvije Taravelove solidne utakmice čeka se tri sezone. Ćoriću se pogreške i mane traže pod mikroskopom, Machadovi propusti i prsti skrivaju pod plaštom njegove simpatičnosti i želje za igrom.

Privilegij i učenje bile su riječi koje smo stalno slušali iz Dinamovih redova tijekom ove europske sezone. Zaista nema smisla taj privilegij i učenje omogućavati nekome koga za to vjerojatno nije ni briga. I bez ovoliko stranih dodataka Dinamo bi bio na vrhu domaćega prvenstva i na posljednjem mjestu skupine Lige prvaka. To sigurno znamo, a ono što ne znamo je da li bi onda Maksimir bio pun, da li bi onda Zagreb i Hrvatska svim srcem podržavali svojega predstavnika na putu prema europskoj eliti.