Norveška bajka se nastavlja

Norveška zlatna, Španjolska srebrna, Švedska  brončana. Tako su podijeljene medalje na 11. europskom rukometnom prvenstvu.

Hrvatska je kao suorganizator 13., Mađarska šesta... Domaćinima komplimenti za organizaciju, ali i tuga zbog neuspjeha reprezentacija. I mi i oni smo očekivali barem polufinale. Na žalost nije se dogodilo i sigurno ćemo žaliti za propuštenom prigodom, koja bi mogla imati dalekosežne posljedice po naš ženski rukomet. Već smo ostali bez izbornika, a vrlo lako se može dogoditi da ne vidimo ni sljedeće veliko natjecanje. Naime, ždrijeb dodatnih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Danskoj 2015. donio nam je Švedsku. Koliko je to jaka reprezentacija vidjeli smo vrlo dobro na ovom EP-u. Nada ipak umire posljednja.

Što nam je donio Euro 2014.? Za mnoge očekivani nastavak dominacije Norveške. Njima je to već šesti naslov europskih prvakinja i gotovo su privatizirale to natjecanje. Premda su uoči prvenstva silom prilika morali mijenjati dosta igračica - Lunde trudna, Sulland ozlijeđena, Grimsbo također - to se u igri nije osjetilo. Izgubile su samo jedan susret, u šestome kolu od Mađarske, ali već su tad osigural polufinale i nisu imale potrebe za trošenjem udarnih snaga, a domaćin je silno želio pobjedu za iskupljenje i put u Budimpeštu na završnicu.

Norveška igra najbrži i najmoderniji rukomet na svijetu. Godinama ih svi pokušavaju kopirati, ali nitko ne uspijeva, tek se tu i tamo približe, dobiju poluvrijeme kao što je u finalu uspjela Španjolska i - nestanu. Norveška stalno proizvodi nove i nove zvijezde i traje. Rukomet je pokret u toj zemlji i nije čudo da su nedodirljive. Ovo je bila njihova 23 medalja s velikih natjecanja, stoga još jednom naklon do poda.

Najugodnije iznenađenje prvenstva nesumnjivo je Španjolska. Premda je riječ o izuzetno iskusnoj ekipi, koja je okupu već šest-sedam godina, malo tko je očekivao da će tako suvereno proći kroz prvi dio natjecanja. A one su dobile četvrtu reprezentaciju svijeta Poljsku, domaćina Mađarsku i obnovljenu Rusiju s Trefilovim na klupi. Iako su u drugom krugu dvaput poražene, od Norveške i Rumunjske, ipak su stigle do borbe za medalju i onda u ključnom susretu pobijedile  braniteljice naslova Crnogorke. Tko onda može reći da njihovo srebro nije zasluženo?

Švedska je bila dominantna u našoj skupini u Varaždinu, zajedno s Nizozemskom. Pobjeda nad Francuskom u Zagrebu  bila je nova potvrda vrijednosti te ekipe. Pobjeda nad Slovačkom bila je dječja igra za njih, te su osigurale polufinale. Da su dobile Crnu Goru, a morale su nakon plus pet na poluvremenu, išle bi u polufinalu na Španjolsku i možda bi vidjele finale. Ovako su natrčale na Norvešku i kao mnogo puta do sada pognute glave otišle s terena. Ali pokazale su karakter i u borbi za broncu dobile Crnu Goru. Tako su tu super jaku reprezentaciju ostavile bez medalje. A to je malo tko očekivao.

I za kraj, riječ – dvije o našim djevojkama. Još uvijek mi nije jasno što im se dogodilo, jer imale su sve: Brigu saveza kao nikada do sada. Sreću s ozljedama sve do drugog susreta. Čak i psihologa. Ali, na žalost, čini se ne i glavu da naprave taj toliko očekivani  iskorak prema borbi za medalje. Gledajući sa strane, čini mi se da nismo imali ni pravoga vođu u ključnim trenucima. Ali vremena za plakanje nema, život ide dalje. Ako želimo do SP-a i OI-ja moramo dobiti Švedsku. Bit će teško, alia ne i nemoguće. Vjera je, kažu, pola puta do uspjeha.