Polufinale skupine C

Nema više alibija, vrijeme je za veliki rezultat, ne možemo se vaditi na neiskustvo, ovo je posljednja prilika generacije, idemo u polufinale. Uoči Europskog prvenstva hrvatske rukometašice preuzele su odgovornost, vladao je veliki optimizam, očekivanja su bila velika – PREVELIKA. Realnost je nešto sasvim drugo.

Porazi od Švedske i Njemačke tresnuli su nas na zemlju, propuštena prilika za prolazak u drugu grupnu fazu uistinu je debakl. Kao domaćin završiti posljednji u skupini u kojoj prolaze tri od četiri reprezentacije, to ni najveći pesimisti nisu mogli predvidjeti.

Nakon Njemačke čuo sam puno podrugljivih komentara: A najavljivale su polufinale. A što su trebale? Najavljivati da neće proći skupinu, osvajanje pokojeg boda? Onda bi rekli: Zašto uopće igraju? Djevojke su se na taj način punile samopouzdanjem. I mislim da im na tome nitko ne može zamjeriti.

Puno je razloga zašto je Hrvatska zapela u Varaždinu. Mogao bih analizirati igru na nekoliko stranica. No, u mojim očima, glavni razlog je sljedeći: Rukomet kao sport evoluira, napreduje. Prije 20-30 godina napad na zonu i zonska obrana bile su pojam. To je bilo 90 posto rukometa. Suvremeni rukomet bazira se na brzini, tempu, ali ne u zoni nego po cijelom terenu. Rukometni trener Zdravko Malić često mi je naglašavao dvije stvari, malo je pritom i karikirao. Prva je da će se u budućnosti rukomet igrati čovjek na čovjeka po cijelom terenu, a druga je da hrvatski rukomet najviše zaostaje u igri između dva deveterca. To se na ovom prvenstvu, u prve dvije utakmice jasno vidjelo. Evo i statističkog podatka koji to potvrđuje. Hrvatska je u 120 minuta zabila jedan pogodak iz protunapada. Jedan!!! Švedska 11, Nizozemska devet, Njemačka tri.

Ono što je puno bitnije, a statistika to ne prikazuje, je segment koji se zove produženi protunapad.  To su one situacije kada je obrana uvjerena da je protunapad spriječen. Brzom promjenom tempa, napad dolazi u povoljnu situaciju. U tom dijelu igre Švedska, Nizozemska i Njemačka su miljama ispred nas i zato će vidjeti Zagreb.

Protunapad, produženi protunapad i brzi centar, odnosno obrana od protunapada, produženog protunapada i brzog centra su sadašnjost i budućnost rukometa. Naravno da će zonski sustav igre uvijek biti zastupljen, treba znati i to igrati, no to ne može biti jedino što neka ekipa, u ovom slučaju naša reprezentacija, zna igrati. Hrvatski ženski rukomet morat će na veliki remont, od najmlađih selekcija. Potrebno je promijeniti shvaćanje rukometne igre.

Mogao bih nabrojati još puno razloga poraza, na primjer da je rukomet kolektivna igra, a ne igra Penezić protiv svih. No mislim da sam bit napisao gore. Hrvatska igra staromodan rukomet i zato je završila nastup u polufinalu, ali polufinalu - skupine C.