Onaj osjećaj

Kao i prije četiri godine u Turskoj, hrvatska košarkaška reprezentacija nastup na Svjetskome prvenstvu završila je u osmini finala. Naši su prošli u drug krug, ušli među 16 najboljih, vidjeli Madrid, pružili otpor europskim prvacima… ma, što da se lažemo, kako god to napišemo ostaje ONAJ osjećaj…

Znate o čemu pričam, ONAJ osjećaj kojeg ste doživjeli puno previše puta… ONAJ osjećaj kad mislite kako bi radije da su izgubili s 15 razlike, nego se ovako vratili, pa…ma...ONAJ osjećaj…

Znaju oni to i sami, znaju što su pričali, o čemu su pričali i što su postavili za cilj. Možemo isto tako pričati o ždrijebu, o FIBA-i, itd… Jednostavno, nešto je nedostajalo, ne samo protiv Francuske, nego tijekom cijeloga turnira. Sve utakmice odigrane su s previše oscilacija, koje ni u osmini finala nisu izostale.

Hrvatska je u Sevilli i Madridu imala briljantnih razdoblja, ali i razdoblja neobjašnivog pada u igri. A jednom kad se Francuzi odvoje, koliko god im Parker nedostajao, teško se vratiti. Možda baš zato je sama završnica ispala onako nespretna, možda se potrošilo previše snage u hvatanju minusa.

U ostalim dvobojima redom očekivani rezultati. Španjolci i Amerikanci svoja poigravanja s protivnicima nastavili su protiv Senegala i Meksika. Slovenci su dobru igru s Kanara prenijeli u Barcelonu i nisu dozvolili živahnoj Dominikanskoj Republici da ih iznenadi. I sada će igrati protiv SAD-a. Nemaju šanse, ali će igrati s njima/protiv njih. Kao što je Hrvatska mogla igrati protiv drugog, španjolskog "Dream Teama", na njihovom terenu, pred 15 tisuća navijača… Ovako, ipak, prerano, nastup je završen, a ONAJ osjećaj bit će tu još neko vrijeme…

P.S. Sve čestitke Marinu Čiliću!!! Onako razbiti Federera za finale Grand Slama!!! Bravo majstore!!!