Dobitna kombinacija

Ana i Sandra.

Sandra i Ana.

Kako vam je draže…

Uglavnom, dobitna kombinacija hrvatske atletike na Europskom prvenstvu u Zurichu.

Djevojke koje su toliko različite, potpune suprotnosti, ali zajedničko je da osvajaju - kako ljude svojim pristupom i ponašanjem, tako i medalje, svojim radom i zalaganjem.

Jedna nas je već navikla na uspjehe i medalje, druga je tek krenula.
I danas bi malo o njoj, jer zaslužila je.

Već je svojim nastupima u ovogodišnjoj Dijamantnoj ligi, najavila ovu broncu, ali kao da ni sama nije bila uvjerena u to. Na prijašnjim velikim natjecanjima smetale su i gužve i čekanja i jutarnji termini ili sve to skupa, ali očito je to bio jedan proces sazrijevanja i učenja.

U nedjelju je sve naplatila, iskoristila šansu koja se pružila i ovu medalju joj nitko ne može uzeti.

Sada joj treba prava potpora. Njezini uvjeti treniranja daleko su od idealnih, a skromna kakva je sigurno nema neke megalomanske zahtjeve. Taj dio njene priče treba popraviti i onda budite sigurni da će i ona trajati u svjetskome vrhu.
I nemojmo je zvati ničijom nasljednicom, jer niti joj to treba, niti je Blanka negdje otišla. Sada ih imamo dvije među osvajačicama medalja u ovoj disciplini i to je ono što nas apsolutno mora veseliti.

A što nam je na globalnoj razini pokazalo prvenstvo?

Još jedno se jasno vidjelo da su tehničke discipline glavna snaga europske atletike. Tu su predstavnici starog kontinenta, osim par iznimki, redom vladari svojih disciplina, pa i njihovi međusobni dvoboji dovode do izvrsnih natjecanja.

Osim Sandre u disku, fantastična je bila Poljakinja Anita Wlodarczyk u ženskome, te Mađar Kristian Pars u muškome kladivu, a finale muškoga koplja bilo je kao iz najboljih dana.

Ipak, imamo i primjere Dafne Scippers, Adama Gemilija i Adama Kszczota, koji pokazuju da Europa ima što reći i u trkačkome dijelu.

Određenu opasnost predstavlja sve veći broj kupljenih atletičara, nešto u čemu prednjači Turska, što ne donosi ništa dobroga. Možda njihovi rezultati i medalje imaju neki trenutačni efekt, ali kada stvari dignete na više razinu - slobodno ih se može nazvati prevarom.

Tu kriteriji moraju bit puno jasniji, odnosno oštriji, inače bi sve to skupa moglo otići u krivome smjeru.

Inače, Zürich nam je bio dobar domaćin. Grad u kojemu ljudi zaista ugodno žive, to se može osjetiti na svakome koraku, ima kroz Weltklassse miting atletsku tradiciju i bilo je jasno da će oni spremni dočekati ovo prvenstvo.

Kao što je bilo jasno, da su dnevne seanse ipak preduge, puna četiri sata je jednostavno previše, primjerice na prošlome SP-u u Moskvi trajale su po tri sata i to je sasvim dovoljno. Tko god je slagao satnice, definitivno se nije proslavio, jer nije išao na ruku ni gledateljima ni sportašima. A oni bi ipak morali bit najvažniji…