Suđenje - najveći problem modernog nogometa

U svojoj posljednjoj "brazilskoj ruci" nemam namjeru secirati poraz Brazilaca u  utakmici za 3. mjesto. O njihovoj nogometnoj katastrofi potrošeno je već previše teških i oporih riječi i nema smisla još potencirati katastrofu nacije čiji su novci i emocije otišli u vjetar Scolarijeve nemoći.

Neću pisati ni o pobjedi Nizozemaca, jer Robben i društvo samo su uzeli ponuđeno i iskoristili stjecaj okolnosti koji im je išao na ruku.

Mateo Beusan objašnjava penal Vlaara


Potrošio bih nekoliko riječi na najslabiju kariku ovog Svjetskog prvenstva, a to su suci. Toliko loših procjena, propusta, nedostatka kriterija obilježilo je Mundial kao nikad do sada. Što je tome razlog?

Jednostavno, suci sa svojim objektivnim  i subjektivnim ograničenjima ne mogu pratiti razvoj nogometne igre. Ovaj sport evoluirao je drastično u zadnjih dvadesetak godina i pretvorio se u bespoštednu borbu na terenu svim sredstvima, igra je ubrzana do maksimuma a suci s opremom iz prošlog stoljeća  to ne mogu pratiti: U prilog im još ne idu i pravila...

Krenimo redom. Jedan sudac prosječne starosti 40 godina ne može pohvatati sve događaje na terenu u kojima sudjeluju puno mlađi, brži i okretniji, atletski besprijekorno spremni igrači. Pomoćnici imaju svojih briga, a teren je premali za jednog čovjeka, što su već odavno shvatili u rukometu ili košarci. Još kad nogometaši pribjegnu posebnim profesionalnim trikovima, arbitri su potpuno izgubljeni. Tako se događa da dva najbrutalnija starta na prvenstvu – Suarezov ugriz i Zunigino koljeno u kičmu Neymara nisu kažnjeni ni žutim kartonom...  

Pomoćnici su posebna priča, ali se mora priznati da im zbilja nije lako. Komplicirano i višeznačno pravilo zaleđa zagorčava im život -  u jednoj akciji moraju paziti na nekoliko stvari:
- je li uopće bilo zaleđa
- je li lopta bila upućena baš tom igraču koji je u zaleđu
- je li se igrač okoristio svojom pozicijom u nastavku akcije
Sve to moraju odlučiti u djeliću sekunde, a oni na terenu jure li jure...

Rješenje može ići samo u dva smjera – ili treba potpuno pojednostaviti pravilo zaleđa i vratiti ga na početnu razinu (svako zaleđe je zaleđe i nema iznimke) ili treba uvesti tehnologiju kako bi olakšali posao sucima.

Ne treba zanemariti činjenicu da je FIFA jedna od najkonzervativnijih organizacija koja se godinama opirala uvođenju bezazlene tehnologije na gol-liniji. Ono što je za hokej i sve druge američke sportove normalno ovdje doživljava užasne otpore... Možda ih, ipak, ovi događaji u nekoj analizi primoraju na promjene. Po mom skromnom mišljenju, trebala bi suditi dva glavna suca, svaki na svojoj polovici, a pomoćnicima bi se trebao dodati jedan specijalist koji bi samo pratio TV-snimke i sustavom komunikacije javljao glavnom sucu sve bitno, kao što mu javlja je li lopta prošla gol-liniju ili ne.

Eksperimenti s dva suca iza gola nisu se pokazali previše uspješnim, jer ta dvojica ionako glume gljive i rijetko preuzimaju odgovornost. Posao četvrtog suca, dizanje semaforčića i bilježenje zamjena može obavljati neki lokalni činovnik...

Ukratko, čelnici FIFA-e morat će se pozabaviti ovim problemom, inače će sudačkih previda i propusta biti sve više.