Ticosi kao Vatreni '98

Mi Hrvati skloni smo teorijama urote... Često govorimo kako smo premale ribe u moru, premalo tržište da bi nekom odgovarao naš ulazak u završnice nogometnih i drugih sportskih natjecanja, pa tražimo krivce u sucima, zavjerama UEFA-e i FIFA-e, vremenu, horoskopu i tko zna kakvim izgovorima.

Primjer Kostarike govori nam baš suprotno – zemlja otprilike iste veličine i jednakog broja stanovnika ispisala je najljepše stranice svoje nogometne povijesti. Priča koja podsjeća na naše Vatrene 1998. (usput, samo je jedna prava generacija Vatrenih, a sve su ostalo više ili manje uspješne imitacije), kad su Boban, Šuker, Prosinečki i ekipa izašli niotkuda i pokorili nogometni svijet.

Što nam nudi nogometna Kostarika? Glavni igrač i kapetan Ruiz nije uspio u jednom od najslabijih klubova Premier lige Fulhamu i vratio se u Nizozemsku,  najbolji strijelac Campbell potuca se po posudbama već tri godine, najbolji dribler Bolanos rastura u danskom Kopenhagenu, a vezist Borges u susjednoj Švedskoj. Većina ostalih nije se ni maknula iz Kostarike... Pa kako je moguće da je takva reprezentacija došla do četvrtfinala?

Očito za uspjeh nije dovoljno nositi dres nekog šminkerskog europskog kluba, baš naprotiv, poželjnije je igrati u što manjoj sredini kako bi ostalo snage za ubitačni produžetak sezone. Tome treba dodati neviđeni momčadski duh i nacionalni ponos, trenera koji sve to zna posložiti i evo recepta za prolazak.

Bilo je čudno gledati dvije momčadi defenzivnog stila kao što su Kostarika i Grčka kako čekaju jedna drugu da napadnu, ali ako je već netko morao ispasti, nekako mi je za nijansu manje žao Grka. Oni  su već svoje zvjezdane trenutke doživjeli na Euru 2004. i sigurno će lakše podnijeti ovu tragediju.

Način na koji su se Kostarikanci branili s igračem manje skoro sat vremena, ta borba za svaku loptu do granica boli, držali su nas u uvjerenju da će se njihova žrtva ipak isplatiti. I isplatila se – bilo je jasno da je Navas bolji vratar od Karnezisa, samo treba preživjeti i dočekati jedanaesterce... Sve ostalo je povijest. Ni Nizozemci ne bi trebali mirno spavati...

Zamislite sad lokalni četvrtfinale Kostarika – Meksiko! Malo je nedostajalo da se i to dogodi i da europski kontinent doživi potpuni nogometni kolaps. Temperamentni meksički izbornik Miguel.Herrera izgledom me strašno podsjeća na lika iz jednog starog crtića -  El Tora, a tko je u toj priči El Pancho nisam uspio dokučiti. Ipak, treba mu skinuti kapu – složio je kompaktnu momčad vrijednu respekta gdje igraju samo oni koji poštuju pravila ponašanja, bez iznimke za zvijezde poput  Chicharita ili Carlosa Vele. Samo zahvaljujući iznimnim individualniim kvalitetama Nizozemaca nisu uspjeli izdržati do kraja...

Općenito, nogometna karta svijeta se širi i mijenja. Sve su kvalitetnije ekipe iz Sjeverne i Južne Amerike, Europa stagnira, Azija tone, dok se Afrika guši u vlastitoj pohlepi za novcem. Je li možda vrijeme  i za novu reviziju sudionika svjetskog prvenstva po kontinentima?