Ponos i strast

Zašto su igrači Deportiva Saprisse, Cruz Azula, Rosenborga ili Kubana bolji oo onih iz Reala, Barcelone ili Juventusa?

Nakon tradicionalnog jutarnjeg rituala koji uključuje aktivnosti vezane uz dva proslavljena brazilska reprezentativca (Cafu + Kaka), čovjek se zapita što je nogomet, ima li u njemu neke logike? Već nakon prvog kruga kući su se zaputili igrači kojima smo se ove sezone divili u dresovima Reala, Barcelone, Juventusa, Manchestera, dok glavne uloge preuzimaju likovi iz Deportiva Saprissa, Azul Americe, Rosenbora ili Kubana. Pa gdje je tu kvaka?

Malo je tko mogao pretpostaviti da će odmah na prvom mogućem koraku ispasti tri ugledne reprezentacije iz kruga  tzv. liga petice. Ostali smo bez Španjolske, Italije i Engleske, a njima su se na putu u Europu priključile još i Hrvatska, BiH, Portugal i Rusija (sreća da se ne putuje brodom kao 1930., bila bi jako velika gužva).

Naravno, postoji niz drugih vanjskih čimbenika koji su ujecali na takav rasplet – nesreća, suci, ugrizi, ali dva su najveća – STRAST I UMOR. Klasični primjer za to je Španjolska – u očima Xavija, Inieste i društva ne možete vidjeti tu želju, tu glad za pobjedom kakvu imaju Južnoamerikanci. Imala je to i Furija, ali 2008. i 2010. kad su osvojili europske i svjetske naslove. Sad su četiri godine stariji, noge umornije, a iza njih sezona u kojoj su se potrošili do krajnjih granica – pa tko će onda još trčati brazilskim travnjacima!

Klubovi maksimalno iscrpljuju i troše igrače, koji jednostavno u ovom dijelu sezone nemaju ni snage ni svježine izvući iz sebe ono najbolje (vidi primjer Ronalda). Za dobar dio spomenutih igrača  ovo je tek odrađivanje posla, normalan dan u uredu, a tako se ne osvaja Svjetsko prvenstvo...

Slično se može reći i za Talijane, dok bi Englezi i htjeli, ali nemaju kvalitetu. Nažalost, u istoj skupini smo i mi Hrvati, koji si često zadajemo nerealne ciljeve. Na prvenstvo smo došli u posljednji čas, preko play-offa, realno i jesmo negdje na poziciji između 16. i 32. reperezentacije, ostaje samo pitanje zašto individualne vrijednosti naših igrača nismo pretočili u kvalitetnu igru.

E, tu jest i problem koji razlikuje nas i Meksiko, Kostariku ili, kažem ja, Alžir (eto nam i Vahe u osmini finala, a često smo ga neopravdano potcjenjivali). Oni nemaju velikih zvijezda, njihovi igrači rintaju ili u domaćoj ligi ili u nekom skromnom skandinavskom klubu, ali djeluju kao momčad. Svjesni su svojih ograničenih mogućnosti, disciplinirani, čvrsti u duelima i svatko zna svoje mjesto gdje može dati maksimum. Taj kompaktni momčadski duh, mi nažalost nismo uspjeli ostvariti. Još kad tome dodate strast i nacionalni ponos koji, kao i mi, imaju prema svojoj zemlji i zastavi, to je recept za uspjeh. S tribina im stiže užasna podrška, zbog zemljopisne blizine sve je puno njhovih navijača.

Oduvijek sam se pitao otkud toliko Meksikanaca na svim svjetskim prvenstvima, pa čak i onima koji se igraju u Europi, Aziji i Africi. Ne treba zaboraviti da njih ipak ima 120 milijuna, pa ni velika materijalna kriza ne može pobijediti ljubav prema nogometu...

Strast koju pokazuju igrači i navijači iz Južne i Srednje Amerike navodi me na misao da opet nijedna europska momčad neće osvojiti naslov na južnoameričkom tlu. Istina, neki u toj strasti i pretjeraju, tuku, grizu i ujedaju, ali nema te stvari koju ne bi napravili za uspjeh svoje reprezentacije...