Gdje smo izgubili utakmicu?

Gotovo je. Još jednom, treći put zaredom, nismo uspjeli proći skupinu na Svjetskom prvenstvu i već nakon grupne faze natjecanja odlazimo kući.

Pobjeda nad Kamerunom podigla je samopouzdanje, optimizam, svi smo se nekako nadali da će Vatreni konačno srušiti neke neugodne tradicije i napraviti taj iskorak kojega čekamo još od Francuske 1998.

Meksiko je kao i mi stigao na SP tek nakon dodatnih kvalifikacija, došao je s novim izbornikom Miguelom Herrerom koji ih je preporodio, pretvorio u momčad ratnika, u momčad u  kojoj se točno zna tko što radi.

Kovač je bio uvjeren da ima igru za Meksikance, nisu ga plašile najave iz njihova tabora kako im je Hrvatska tek usputna stanica na putu do finala. U konačnici to se nije pokazalo nikakvom prepotencijom Meksikanaca, štoviše, jučer su nam u Recifeu očitali pravu lekciju suvremenog, brzog nogometa. Moramo biti realni i kazati da smo dobro i prošli, da poslije trećeg gola nisu prikočili, Meksikanci su nam mogli nanijeti i teži poraz, pa je Perišićev gol popravio tek kozmetičku sliku – za krajnjih više nego zasluženih 3:1 Meksikanaca.

Gdje smo izgubili utakmicu? Gdje je nestala hrvatska kombinatorika? Kako to da momčad koja ima Modrića, Rakitića i Mandžukića nije do 80. minute ozbiljnije priprijetila Meksikancima? Kako to da mi je od prve minute izgledalo da Meksikanaca ima više na terenu? Zašto Rebić prije Dudua? Gdje je nestao Vukojević? Niz pitanja mota mi se glavom, mogao bih ih redati još satima. Izbornik će na njih morati odgovarati idućih dana.

Ne želim ulaziti preduboko u stručne analize, no jednodušni je dojam da je izbornik dobro pripremio defanzivni dio taktike, no da je to na neki način bilo i žrtvovanje naših ponajboljih igrača, Modrić, Rakitić, ostajali su daleko od gola, trošili se, Mandžukić se vraćao po loptu do centra, pa ako bi je i primio i zadržao, predugo je trebalo da mu se netko priključi u završnici. Kako Mandžukić jučer protiv Meksikanaca, tako i Jelavić u prvoj utakmici protiv Brazila.

Kad se podvuče crta odigrali smo dobro prvih pola sata protiv Brazila i susret s Kamerunom koji, pokazalo se, nije bio pravo mjerilo. Igračima, onima koji su nastupili, nema se što zamjeriti, dali su zaista sve od sebe, ali negdje se pogriješilo. Toliko truda, volje, borbenosti, kvalitete i iskustva, a na kraju ostali smo opet samo dekor na najvećoj Svjetskoj nogometnoj smotri.

Meksikanci će tako na susret s Nizozemcima u Fortalezu, mi u drugom pravcu – natrag kući.

Vaš reporter uvijek je bio stanovišta kako je za malu zemlju poput Hrvatske velika stvar svaki plasman na završnicu svjetskih i europskih prvenstava. No, ipak dok zavaljen u naslonjač budem gledao susret Nizozemske i Čilea, neću moći izbjeći sam sebi postaviti pitanje: Zar zaista tu nije mogla biti Hrvatska? Ostaje ta vječna dilema, jer obzirom na prije izrečeno, na takvu individualnu kvalitetu , iskustvo i potentnu mladost koju je Kovač imao na raspolaganju dojam je da smo ipak mogli i morali bolje...

p.s.
Rastajemo se od Praia do Fortea, vraćamo kući – zavolio sam to malo mjestašce, njegove jednostavne ljude, uglavnom siromašne, ali pune života. Izborniku neće biti lako idućih dana, secirat će ga i analizirati njegove pogreške zvani i nezvani. Rekoh, u stručnu analizu ne želim preduboko ulaziti, ali mi je zaista žao što u 22 dana boravka u kampu nisu barem jednom počastili stanovnike toga gradića šetnjom njihovim ulicama. U njihovim skromnim životima to bi bio događaj za sva vremena, stožer i igrače koštalo bi to tek dva sata slobodnog vremena...