Hrvate će ujediniti samo velika nesreća i vatreni

Predvečer sam se odlučio prošetati Rivom. Kao svaki pravi Splićanin dugo nisam bio u centru grada. Ugodno vrijeme, dosta turista, oni kosooki u kockastim dresovima. Baš ih je lijepo vidjeti.

Vidim i puno domaćeg "svita" – skoro svatko s kesom u ruci i u žurbi. Žure. Shvaćam. A i brojni plakati me upozoravaju – Slavonija treba pomoć.

U najbližem dućanu napunio sam kesu, odnio je tamo gdje se prikuplja pomoć, a onda u taverni kod Žele sreo Pralu, Ljubu, Mislava i Kuku.

Raspravljali smo mnoge stvari i zaključili - nas Hrvate ujedinit će samo velika nesreća i vatreni.

A vatreni danas kreću u završne pripreme. Pripreme za nešto posebno. Bilo je i bit će svjetskih prvenstava. Bili smo i treći na svijetu, ali jednom u životu otvorit ćemo SP s domaćinom – s Brazilom, u njihovoj zemlji u kolijevci nogometa.

Kovač je u slatkim brigama, na pripreme ozlijeđen dolazi samo Strinić. Svi ostali iza sebe imaju odlične sezone, u motiv ne treba sumnjati.

Svjedočio sam već brojnim nastupima naših na završnicama SP-a i EP-a. Kvalifikacije nikad nismo prošli lako, u završnici to je izgledalo puno bolje.

Smijemo li stoga biti optimisti. Smijemo i moramo. Imamo kvalitetu, imamo motiv, imamo spoj mladosti i iskustva.

Imamo doduše i nezgodnu skupinu, domaćin Brazil, Meksiko, koji nas je 2002. poslao kući iz Japana, i Kamerun. Afrikanci su uvijek plutajuća mina i upravo će ta utakmica u Manausu biti ključna. Bez obzira kako ćemo proći s Brazilom, susret s Eto'om i njegovim lavovima usmjerit će ambicije Hrvatske u Brazilu.

Puno toga ovisit će i o prvoj utakmici Kameruna i Meksika. Afričke reprezentacije znaju nakon prvog poraza potpuno pasti, izgubiti motiv ili u suprotnom postati vrlo nezgodni.

Slično je i s Meksikancima koji su mi objektivno najveća nepoznanica. Za razliku od prošlih natjecanja ovoga puta igrat će s puno igrača koji nisu u Europi i o kojima nema dovoljno informacija.

Jasno, Niko Kovač i stručni stožer izaslat će brojne opservatore koji će ih do te utakmice proanalizirati u detalje i uvjeren sam pronaći protu igru za njih.

Dakle, budimo optimisti, ako sve bude išlo po planu, morali bi u osminu finala, tamo nas najvjerojatnije čekaju Španjolci ili Nizozemci, a nakon toga samo je nebo granica...

I da se vratim na uvod – našim će Slavoncima trebati tjedni, mjeseci da im se život donekle vrati u normalu, neki možda do utakmice s Brazilom neće dobiti struju, ali će naći načina kako gledati utakmicu, kako svi kao jedan biti uz vatrene udaljene tisuće kilometara u Sao Paolu. To će znati naši igrači, većeg motiva im ne treba...

P.S. U zimu 93. Hajduk je, dok je još Hrvatskom bjesnio rat, u Ligi prvaka igrao protiv Anderlechta, odlučujuću utakmicu za plasman u četvrtfinale.

Igrači su se zagrijavali u dvorani gdje je u jednom trenutku došao ministar Gojko Šušak. Samo je rekao: Znate li gdje su sad vaši prijatelji, braća, očevi... Katalinić nije održao sastanak, samo je poslao igrače na travnjak – treba li reći da je Hajduk pobijedio s 2:1...

Više srećom nismo u ratu, ako je već stiglo da nesretne ljude u Slavoniji ovoga puta pogodi prirodna katastrofa kao da nam je poručio da se naša domovina zove - HRVATSKA!