Tik-tak, tik-tak... (Otkucava li sat Barceloninoj tiki-taki?)

Otkucava li sat Barceloninoj tiki-taki? Već prošle godine, kada ih je u polufinalu Lige prvaka razmontirao Bayern, krenula je slična ili gotovo ista priča. Budući da je ove sezone njihova europska avantura završena jednu stepenicu ranije jasno je da ponovno kreće ista priča. Tiki-taka sigurno neće izumrijeti, nestati, ukinuti se ili ne znam ni ja što…

Razlog je vrlo jednostavan, to je Barcelonin stil, doslovno ugrađen u ovaj klub, stil kojim se igra u svim dobnim kategorijama. Budite sigurni da nitko neće danas ušetati u La Masiju i narediti da se Barca okrene gegenpressingu, sustavu 3-5-2 ili nečemu sličnome.

Pitanje je naravno, koliko Barcelona ovim načinom igre može biti učinkovita ili treba li unutar svojega sustava tražiti neke mogućnosti i varijacije kojima bi mogla bolje od ovoga.

Osobno, beskrajno me živcira ta cijela priča o lažnoj devetki, igri bez pravog špica, napadača!

Henrik Larsson, Maxi Lopez i David Villa nogometaši su koji su u nekim ranijim sezonama postizali strahovito važne, presudne pogotke, iako su daleko od ideala Barcinog napadača. Jednostavno, nakon tog silnog kombiniranja, oku ugodnih kombinacija i duplih paseva netko mora loptu ubaciti u protivničku mrežu.

Posebno ako ne ide Messija! I o tome će se puno pričati, o tome ovisi li katalonska momčad previše o genijalnom Argentincu. Naravno da ovisi, pa u utorak navečer su se i Real Madrid i PSG doslovno osramotili bez svojih udarnih snaga – Cristiana Ronalda i Zlatana Ibrahimovića. Zato ti frajeri i jesu ponajbolji na svijetu.

Umjesto o propasti Barcelonine nogometne filozofije, možda bi bilo bolje pričati o budućnosti nogometa. Ona se u ovome  trenutku kreće u smjeru onoga što je protiv Barcelone igrao Atletico Madrid, odnosno onoga što Borussia Dortmund igra pod Kloppovim vodstvom. Luđačka trka, strašan pritisak na protivničkog igrača s loptom i prema mogućnostima koje mu se nude, strelovito brzi i okomiti kontranapadi, učinkovit dolazak pred protivnički gol. Možda nije svima oku ugodno, ali je očito pravi recept, posebno za klubove koji ne mogu priuštiti hrpu superzvijezda, već momčadi s dva  do tri ekstra pojedinca praćena s, očito, pravim trenerskim poslom.

Znači, tiki-taka nigdje ne ide, Barcelona do kraja sezone može i do dvostruke španjolske krune, što bi sigurno ponešto zaliječilo ove europske rane.