Baltički vjetar i svinjska mast

Oko dvoranske ili džepne atletike već dugo se lome koplja. Nekima to nije isti sport kao atletika na otvorenom, drugi pak uživaju u gužvi u kojoj se sve događa na 200 metara prostora, gdje se atletičari često mimoilaze kao u subotnjoj špici na Cvjetnom trgu.

Usain Bolt zaobilazi dvoranu u širokom luku, dok neki poput Bernarda Lagata uporno skupljaju medalje, ali i novčane nagrade, budući da svako zlato IAAF nagrađuje sa 40.000 dolara. Za Bolta je to sitniš, a za neke sasvim pristojna nagrada koju ne žele propustiti.

Hrvatska je u  Sopotu bila zastupljena s tri predstavnice, nismo se upisali među nositelje medalja, što i nije neka naročita senzacija, bez obzira na nastup Blanke Vlašić. Ne treba nikako zanemariti činjenicu da je Blanka povratnica na velika natjecanja, prvi puta nakon Daegua 2011. Ni sama nije znala koje su njezine prave mogućnosti, ali bez obzira na polemike je li joj trebao ovaj nastup, odgovor je svakako da. Blanka mora opet osjetiti dah velikih natjecanja, žamor i pljesak publike, jer sam trening , koliko god koristan bio, ne može nadomjestiti odmjeravanje snage sa suparnicama.

Nakon svega možemo zaključiti: Blanka je još uvijek unutra, spremna na borbu protiv mlađe garde, ali trebat će još puno treninga, snage i emocija za povratak na sam vrh. Otac Joško i trener Bojan Marinović uvjeravaju nas da će nakon još dva jaka ciklusa treninga od četiri tjedna Blanka biti opet ona stara, spremna na skokove preko dva metra.

Ana Šimić, nažalost, opet je popustila pod pritiskom velikih natjecanja: iako je ove godine znatno popravila prosjek svojih rezultata, preostaje još naporan rad na razbijanju psihološke barijere kvalifikacija koje još nikad nije prošla.

Sjajan posao napravila je naša treća predstavnica Andrea Ivančević koja je dva puta rušila hrvatski rekord na 60 metara s preponama. Konačno smo doživjeli da jedan naš atletičar (uz dužno poštovanje Blanki i Sandri) ode na veliko natjecanje i tamo sruši svoj osobni rekord.

Sopot je inače veliki turistički centar, tzv. grad 3 u 1 – Sopot-Gdanjsk-Gdyna koji su ustvari spojeni u jedno. Reklamira se kao grad koji nikad ne spava, iako možda malo sklopi oči u nedjelju navečer. Vikendom dolaze horde Poljaka, Nijemaca i Skandinavaca, koji pune sve raspoložive kapacitete. Pamtit ćemo ga po lijepo uređenim pješčanim plažama, 554 metara dugom atraktivnom molu koji ulazi u dubine Baltičkog mora...

Samo natjecanje u ERGO Areni bilo je izuzetno šlampavo organizirano. Nekoliko puta je nestajalo struje, internetske veze su stalno pucale, satnica natjecanja posložena s niz rupa, a televizijski prijenos bio je na početničkoj razini. Nije bilo šanse da kolega režiser iz poljske televizije uživo pogodi nastup nekog od favorita u tehničkim disciplinama. Sve bismo im to mogli oprostiti da nije bilo famoznog smaleka – neke vrste namaza od svinjske masti koji su uporno tri dana dijelili u press-centru.  Čak i najistreniraniji želuci teško će preživjeti taj gastronomski izazov…