Prokletstvo polufinala

15:13, dva igrača više, sedmerac, još dvije dobre prilike - sve je to imala Hrvatska u razdoblju od 30. do 33. minute. Danska se nudila, mogla je Hrvatska otići na tri, četiri ili pet pogodaka razlike. Ali nije i nikada nećemo saznati kako bi završilo polufinale u Herningu da su naši rukometaši iskoristili ponuđenu priliku.

U sve tri situacije pokušavao je Ivan Čupić. Igrač koji nas je toliko puta vukao i izvlačio. Nemamo mu pravo ništa zamjeriti. Čupko je želio najbolje, ali te tri minute jednostavno ga nije išlo. I to je sport.

Na pravoj razini nije bio ni Mirko Alilović na vratima. Šest obrana za 50 minuta premalo je za polufinale. Alilović je do Danske branio vrlo dobro. U polufinalu je branio pod virozom. Tri obrane dodao je i Venio Losert, kojega je u prethodnim utakmicama ipak trebalo razbraniti. Baš za ovakve situacije kad Mirka ne ide.  Ukupno su naši vratari skupili devet, s druge strane Niklas Landin 16 obrana. Računica je jasna - sedam obrana više, a na kraju je završilo –2.

Tri žute minute početkom drugog poluvremena i premalo obrana vratara. Da je samo jedno od tog dvoje bilo drugačije, vjerujem da bi Hrvatska igrala finale.

Prava je šteta što sad u prvom planu nije sjajno prvo poluvrijeme naše reprezentacije. 30 minuta taktičkog savršenstva. Strpljivi napadi, brzi povratak u obranu te sprečavanje poznate danske kontre i polukontre, dobro čuvani kružni napadači, Vori na prednjem kada se ne stignu napraviti zamjene napad-obrana, zaustavljen Mikkel Hansen... Jednostavno - to je bilo to. To poluvrijeme je škola za buduće oglede protiv skandinavskih reprezentacija.

Suđenje nisam zaboravio. Gospoda iz Njemačke nisu imala jednak kriterij. Isključenja Čupića, Bičanića i Vukovića u prvom poluvremenu? Barem dva od ta tri isključenja mogla su proći bez kazni od dvije minute. Nekoliko sumnjivih sedmeraca, Eggertov udarac prema glavi Buntića, Hansenovo skidanje dresa dok igra traje... Danska je definitivno, osim od navijača, imala poguranac i od gospode Geipella i Helbiga. Ništa novo kada je u pitanju Europska rukometna federacija. Oni koji organiziraju prvenstvo, ako su i približno na razini najjačih reprezentacija, za poklon dobiju mali vjetar u leđa. Dovoljno je sjetiti se prvenstva od prije dvije godine, kada je Srbija bila u napadu, suci vjerojatno zbog upale mišića ruku nisu upozoravali na pasivan napad.

No, budimo realni, i uz sudačke pogreške mi smo opet imali svoje prilike, nismo ih iskoristili i zato ćemo u još jednu borbu za broncu. Kao i u Srbiji, čeka nas Španjolska koja je u ludoj utakmici izgubila od Francuske.