Najvažnije je da njima nije svejedno

Kišne kapi nemilosrdno su natapale travnjak. Tribine su opustjele, reflektori neonskim sjajem ukazivali da se još prije nekoliko minuta na rubu maksimirske šume događalo nešto važno. Još prije nekoliko minuta svi igrači, članovi stručnog stožera i vodstva belgijske reprezentacije pohitali su jedan drugome u zagrljaj neizmjerne sreće. Sportsko zajedništvo toliko važno ako ste u potrazi za uspjehom. Djelovali su moćno, igrali krajnje disciplinirano i – organizirano…

Marc Wilmots, belgijski izbornik cijelo drugo poluvrijeme što bi pljusak više pojačavao, sve upornije bi čekao da kiša u potpunosti natopi odijelo, košulju, kravatu… Kao da je u svaku kap utkano trinaest mjeseci mukotrpnog rada, bremenitog puta u kojem je jedino važno bilo osvjetlati obraz, pokazati da se može, jednom riječju - uspjeti… Neovisno o skupocjenim odijelima, izdašnim ugovorima, atraktivnim transferima… ili baš njima unatoč…Tri tisuće ljudi na ispraćaju odlaska nogometne reprezentacije na gostujuću kvalifikacijsku utakmicu…To se dogodilo u Bruxellesu uoči puta u Zagreb… To treba izboriti, za takvu naklonost sportske i ne samo sportske javnosti treba se znati – izboriti… I to u zemlji u kojoj su se, kako bar kažu, Flamanci i Valonci u posljednje vrijeme oko malo ključnih stvari uspijevali sporazumjeti… Tih dvadesetak mladića, vođenih ove večeri potpuno pokislim Wilmotsom ujedinilo je zemlju više nego niz političkih odluka, gospodarskih skupova, turističkih sajmova ili raznih pokušaja bilo koje druge vrste…. Čime? Sportom… nogometom… Zvuči bezazleno… Ne umanjujući, ne podcjenjujući nijedan drugi segment društva… Naprotiv… Ali - može li još jednom!? Sportom… nogometom…

Ponekad se zanemaruje vrijednost sportskog rezultata, njegovog objektivnog i stvarnog utjecaja… Kad je Senegal na otvorenju SP u Japanu i Južnoj Koreji pobijedio aktualne svjetske prvake Francusku, u sljedećih nekoliko mjeseci turistički procvat u toj afričkoj zemlji bilježio se porastom od više desetaka tisuća posto…Bila je 2002. Posljednja godina kad je Belgija igrala na završnici Svjetskog prvenstva. Do Brazila, čije su pjesme na opustjelom stadionu u stilu sambe pjevušili raspjevani belgijski sportski komentatori u smiraju maksimirske večeri…

Gdje je u svemu tome Hrvatska? Reprezentativna nogometna Hrvatska… Je li vrijeme za salve kritika i napada, uzavrelih strasti prema istim onima koji su još prije šest mjeseci bili obljubljeni na sve strane, čijim su rezultatima bili oduševljeni čak i oni koji primjerice ne razumiju što u sportskom smislu znače kvalifikacije ili koliko traju…U prošlih nekoliko mjeseci bilo je nekoliko neočekivanih posrtaja, rezultata, ali još važnije i igre koja nije bila po ukusu hrvatskog navijača. Onog istog koji će doći i kad su tmurni oblaci, nesnosne vrućine ili temperatura daleko ispod ništice… Onog istog, iskrenog, pravog nogometnog zaljubljenika koji će suočavajući se sa skromnim kućnim budžetom odvojiti iznos za odlazak u Estoniju, Makedoniju ili Škotsku, sasvim svejedno… Umjesto rasprava o taktici, propuštenim prigodama, pa i očitom, nedosuđenom jedanaestercu nad Mandžukićem najvažnije u ovom trenutku, važnije od svega ostalog jest – da njima nije svejedno… A "oni" su – najbolji hrvatski nogometaši… Hrvatska nogometna reprezentacija na čiji je spomen samo potpisniku ovih redaka, samo u trenucima neobaveznih razgovora s osobama iz dalekih zemalja i udaljenih kontinenata toliko puta odškrinula vrata osmijeha na licu, radosti u oku ili intervjua u programu…

Najvažnije je da upravo "oni" shvate kolika je vrijednost izboriti Svjetsko nogometno prvenstvo, ne samo kao sportska prilika generacije… Koliki je značaj biti među najboljim nogometnim reprezentacijama svijeta, jer takav plasman baš toliko i vrijedi, puno više od sadašnjeg renkinga na FIFA-inoj ljestvici… Ne samo za njih osobno…Već za image, ponos ili radost malog hrvatskog čovjeka…neizravno za puno obitelji u ovoj zemlji, njihov rad i ostanak u radu… za turizam, gospodarstvo, kulturu ili društvo u cjelini… Ako to shvate, ako se samo tog sjete i ako im to bude misao vodilja već u Škotskoj, a onda i u završnim kvalifikacijama, bez obzira na protivnika – put u Brazil neće biti toliko udaljen i gotovo neizvediv kao što se mnogima sada čini…

Ima i još nešto… u posljednja dva desetljeća osim ponajvećih nogometnih velesila, oni koji bi se plasirali na najteži, po mogućnosti najbizarniji način, po mogućnosti u tamo nekim zadnjim minutama, baš ti i takvi prolazili bi u pravilu puno bolje na Europskom ili Svjetskom prvenstvu od onih koji su suvereno vladali kvalifikacijama…

Dok su igrači Igora Štimca ispijali još jednu gorku čašu sportskog poraza, belgijski izbornik Marc Wilmots na konferenciji za novinare izrekao je možda i ključnu rečenicu…"Ovo nije samo moj uspjeh, ovo je uspjeh svih igrača, ali i mojih 45 suradnika koji su svaki u svom segmentu omogućili da ovaj projekt uspije"… 45 suradnika??? Kod nas bi u startu rekli, pa je li "pri sebi", što će s njima, zašto mu toliko treba, može se i uz puno više improvizacije… Kvaliteta se međutim ne stječe preko noći, osobito ne -  preskačući bilo koju od važnih stepenica na stazi uspjeha… Još jednom potvrđujući kako manje vrlo često ili gotovo uvijek ne znači i – bolje…