Najluđi i najljepši Wimbledon

Englezi su strpljivi ljudi, maksimalno tolerantni i disciplinirani, pogotovo kada su u svojoj zemlji. Možda to nama izgleda čudno, ali oni su naviknuli čekati u redovima za ulaznice, za suvenire, za podzemnu željeznicu – nema nervoze, nema preguravanja. A naviknuli su čekati i na sportske uspjehe i to u sportovima koje su oni izmislili.

Nogomet – nikad europski, samo jednom svjetski prvaci (davne 1966. kada su bili domaćini). I tenis, jasno. Zamislite, 77 godina nade i patnje. Fred Perry je svoj treći uzastopni naslov u Wimbledonu ostvario 1936. godine. Istina, uspjela je to i nepravedno zapostavljena Britanka Virgina Wade 1977., ali malo tko je nju spominjao proteklih dana. No, uskoro će i ona postati važna, ali o tome nešto kasnije.

Pokušavali su sve, čak su i 'kupili' jednog Kanađanina, Grega Rusedskog,  dali mu britansko državljanstvo, ali taj nije mogao dalje od četvrtfinala. Onda je stigao Tim Henman, igrao četiri polufinala, dobio u spomen naziv cijelog brežuljka smještenog iznad terena 'broj 1'. Ali nije donio Britancima taj toliko željeni naslov u Wimbledonu.

I onda stiže Andy Murray. Pomalo divlji Škot, koji je napokon izrastao u heroja cijele Velike Britanije. Strpljenje se isplatilo, a kad sam na početku spomenuo toleranciju, onda valja reći i ovo. Bila je godina 2006. Englezi su na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj išli prema četvrtfinalu (i tu stali). Istovremeno, tada 18-godišnji Murray već je zaludio naciju pobjedama u prva tri kola, pa ga znatiželjni Englezi priupitaše na konferenciji za novinare za koga navija na nogometnom SP-u. I momak usred Wimbledona hladno odgovori – 'za sve osim za Engleze - pa ja sam Škot'. No, tolerantni Englezi nisu od toga pravili problem ni tada, ni sada. Andy Murray je  heroj Velike Britanije koji je ostvario snove svakog Britanca, i svoje naravno.

Bilo je sumnje, jer i on je poput Henmana triput zastao u polufinalu. Lani  je ušao u finale i naznačio da može. I napokon osvojio, uz trenera, velikog Ivana Lendla, koji je inače osvojio sve osim Wimbledona. Ali je znao kako dovesti Andyja na tron, kako ga sačuvati od pritiska koji je bio neviđen i koji je iz dana u dan rastao. Jer prvih nekoliko kola bilo je normalno da drugi tenisač svijeta prođe. Od njega se očekivalo najmanje finale. A ždrijeb na početku nije izgledao baš dobro. Bili su tu FedererNadal, Tsonga, pa i naš Čilić.  Kad su ispali Nadal, pa onda i Federer, nitko u Wimbledonu nije baš plakao za njima, jer otvaralo se Murrayu.

No, dok je Andy s više ili manje problema svoje rješavao, britanski mediji imali su drugu zvijezdu u fokusu, 19-godišnju Lauru Robson. Prošla je do osmine finala, ali teret sada pada na nju. Od nje očekuju da naslijedi Virginiju Wade. Žensku pobjednicu Britanci čekaju 'samo' 37 godina. Dok je dočekaju, Andy Murray će vjerojatno postati vitez i možda osvojiti još poneki Wimbledon. No, neće mu biti lakše, jer kako je jednom rekao Boris Becker (koji je sa 17 godina bio i do danas ostao najmlađi pobjednik) – 'kada osvojiš Wimbledon ne pretvara se u zlato baš sve što dotakne'.

Bio je to za mnoge najluđi Wimbledon, umjesto kiše 'padali' su favoriti, no za Britance je bio najljepši – njihov favorit je napokon uspio. A nije ni nama bio tako loš. Imali smo finalista u igri parova, Ivana Dodiga. Mi svog pobjednika čekamo samo 12 godina, (Ivanišević 2001.). Dobro, proći će bar još jedna, ali i to je puno manje od 77. Istina je i da mi nismo baš tako strpljivi kao Englezi.