Drago Ćosić: Finale za pamćenje

Od kuda krenuti Londona kao grada, atmosfere oko susreta ili čudesnog finala. Dajem prednost ipak nogometu i našem Super Mariju. Bilo je to složiti će se, svi jedno od najljepših finala Lige prvaka posljednjih 10-tak godina.

Sjajna igra, otvoren napadački nogomet, s mnogo taktičko – tehničkih detalja koji mogu zadovoljiti i one najveće nogometne znalce. Borusija je bolje otvorila susret, i da Bayern nije imao super raspoloženog Manuela Neuera na vratima tko zna kako bi finale završilo. Ali kako to obično biva, kada ne iskoristiš takve prigode, slijedi kazna. Doduše, i bavarci su imali dosta  promašaja u 1. dijelu, ali objektivno veći izbor kvalitetnih igrača na kraju je presudio.

Marijo Mandžukić je bio sjajan. Uz Arjena Robbena koji je dugo figurirao da ponovno bude tragičar finala, kao u Münchenu prije godinu dana, Mandžukić je bio  središnja figura susreta. Negdje u dubini duše sam se nadao i vjerovao da će zabiti i postati prvi Hrvat s pogotkom u finalu LP. Tako smo i komunicirali posljednjih dana i dogovarali intervju.

Naravno da sam sretan što je Hrvatska televizija jedina dobila intervju nakon susreta. Bila je to klasična otimačina i i Mandžukič je osim Robbena koji je prije toga dao intervju NOS-u nizozemskoj televiziji - vjerojatno i zato jer ga je radio bivši bayernovac Marco Van Bommel - bio jedini igrač njemačkog velikana koji je direktno s terena došao na razgovor. Svi ostali su najprije otišli na tuširanje, osvježenje pa tek onda do novinara. Tajna je naravno u odličnim odnosima koje kao novinar imam i s našim sportašima, njihovim menadžerima, a kod nekih i njihovim obiteljima. Na mala vrata se uvijek lakše prolazi, zar ne.

S dva dana zakašnjenja svi se će složiti, da je Bayern zasluženo dobio finale. Naravno, ponekad morate imati i sreće, kao kod posljednje akcije i pogotka Robbena. Tri igrača Borussije bila su u blizini, ali niko ga nije mogao zaustaviti. Trener J. Klopp je to kasnije objasnio umorom, jer su u drugom poluvremenu bili stalno pod pritiskom, a  pomoći iz sredine nije bilo.

Inače , London se dva dana uoći finala pretvorio u malu Njemačku. U podzemnoj gotovo da niste mogli čuti engleski, već samo njemački. Prelijepo je vidjeti cijele obitelji koje su došle na utakmicu. Mnogi od njih nisu imali karte, ali su kao veliki klupski fanovi željeli biti u gradu gdje se njihov klub bori za naslov prvaka. Mali incident koji se dogodio na rubnom dijelu Londona, nije ozbiljnije pokvario sliku izvrsne navijačke atmosfere koju su stvorili u gradu ili oko stadiona. Engleske procjene govore da ih je bilo između 170 i 200 tisuća i da je London od finala zaradio 55 milijuna eura.

Englezi su sve to gledali pomalo u čudu. Nadali su se da će njihova klub biti u finalu i uljepšati 150 godina saveza, ali kako se to nije dogodilo, bili su jako zavidni Nijemcima na svemu što su ponudili u Londonu – nogometu, sjajnim mladim igračima, navijačkoj kulturi, strasti koju iskazuju za nogometom i sl.

Na žalost, budući sam imao ranojutarnji let nisam uspio stići do hotela gdje ja Bayern slavio naslov. Ali čuo sam da je bilo sjajno i , da je naš veseljak  Mario bio jedna od glavnih zvijezda. Neka , zaslužio je. Imao je sezonu iz snova.

Drago Ćosić