Fast, faster the fastest... food

 Strah kažu da je primarna emocija. Urođena, genetski programirana reakcija na prijetnju ili bolan stimulans. I vjerojatno jedan od  naših većih pokretača.

A strah u Južnoafričkoj Republici je svuda oko nas. Nogometni strah. Najgore je, u najgorem strahu su, zanimljivo, svi svjetski pravci s europskoga kontinenta.

Francuzi, bili su prvaci 1998., strahuju mogu li uopće pobijediti Južnoafričku Republiku pa da nekako donekle spase čast jedne od najjačih svjetskih reprezentacija, ali i škola nogometa. Njihov strah mogli bismo vrednovati čak kao užas.

Englezi, koji su izmislili nogomet, prvaci su bili 1966., su u nešto boljem položaju, ali ipak došli su u situaciju da se boje male Slovenije.

Talijani pak, četverostruki pobjednici i branitelji naslova, nakon dva remija sada strahuju od Slovačke, a u panici su i Nijemci. Njemačka je prvak svijeta dosada bila čak tri puta, izgubili su od Srbije i njihova mora zove se Gana.

Naši strahovi su drugoga tipa. Jučer se ujutro čula jaka eksplozija, dobro je zdrmalo prostor IBC-a, većina ljudi je izašla van iz ureda i studija. Iz pravca Johannesburga vidio se gusti, veliki dim. Čovjeku prvo na um padnu one terorističke prijetnje. Ni  CNN, ni BBC, ni SABC, Južnoafrička TV nisu dali nikakvih breaking news. To nas je sve smirilo, a poslije smo čuli da je to zapravo bila kontrolirana eksplozija u obližnjem rudniku. Lijepa uvertira za posjetu Jo'burg Cityu, nekadašnjem najotmjenijem dijelu grada.

Od raskoši i otmjenosti ostale su samo ogromne poslovne zgrade i neboderi. Bila je nedjelja i sve je bilo prepuno ljudi. Nijednog bijeloga. U prometu pravi metež. Prenatrpani kombiji, koji su praktički jedini gradski prijevoz, stvarali su neopisivu i nesavladivu gužvu. Uz ceste tisuće uličnih prodavača. Izudarani umorni automobili parkirani kojekuda. Neko je na trgu bacio šutu, budući da je grmlje koje iz nje raste već prilično veliko, bit će da je to bilo prije petnaestak godina.

Na pločniku zapaljena oveća vatra, uz koju se grije pet, šest teško opisivih likova. Malo dalje Fast Food restoran,  zapravo neka slupana limena izba, tri kvadratna metra najviše, bez struje i vode. Kuhinja je vani, a sastoji se od polovice prastaroga bojlera, kojeg je majstor preoblikovao u neku vrstu primitivnog roštilja. Dobro ipak je ovo Afrika, pomislio sam.

No najviše sablažnjava okoliš, jer sve to nije u nekoj zabiti, bez asfalta ni ceste, već u srcu grada, ispod još uvijek vrlo modernih  nebodera. Kao u nekom apokaliptičnom futurističkom filmu. Prvi put, od kada smo ovdje, nismo izlazili iz auta. A kako je tamo tek kad padne mrak, mislim da neću nikada saznati. 

Ocijeni članak