Elektrika na afrički

Jeste li ikada razmišljali o tome koliko je struja važna u našim životima? Mislim na električnu energiju, koja je tu da mi to i ne registriramo, koju doživljavamo otprilike kao zrak što ga svakodnevno udišemo, iako za zrak još ne stižu računi i stalne prijetnje povišicama.

Barem za sada.

Elektrika na afrički počela je sinoć malo prije ponoći. Čuo se neki zvuk, mislio sam opet neko puše u onaj vražji vuvuzele, ali odmah nakon sirene nestalo je svjetla i televizor se ugasio. Cijeli apartman ostao je bez struje. Uz svjetlo baterijice pogledao sam osigurače, Fidova sklopka bila je gore pa mi je ostao samo tzv. emergency number, na koji se niko nije javljao.

Prestalo je i grijati u stanu, baterijica je bila preslaba za čitanje, a baterija od laptopa izdržala je jedan sat.

I dalje na pozive nije bio odgovora. Na porti omaleni crni security, u crnom nije imao ni o čemu pojma pa mi je ostao samo krevet.

U 7 ujutro počeo sam opet nazivati, oko 8 h čuo sam glas s jakim ruskim naglaskom. Irina ili Katarina.

Bila je ova potonja. Malo poslije nazvala me da je prijavila kvar. 

Komu, nisam se dao ja?

Nekom Wayneu.

Mogu li dobiti njegov broj?

Ne, zapravo s njime je razgovarala njezina šefica, također Bjelorsukinja Viktorija.
Nazvao sam Viktoriju koja mi je rekla da je to najvjerojatnije problem ESKOM-a, južnoafričkoga HEP-a, da je danas nacionalni praznik, što sve komplicira, ali da se ne brinem, da će Wayne doći i da budem strpljiv.

Wayneov mobitel ne može mi dati jer je to povjerljiv broj.
Vjerojato je bilo lakše doći do Johna Waynea u doba snimanja "Poštanske kočije" nego do ovoga johanesburškoga nadrimajstora.

U međuvremenu mi se ispraznio i mobitel, nije bilo druge nego sam se obrijao u kuhinji koja ima prozor i prirodno svjetlo, istuširao sam se u mračnoj kabini, uglavnom po sjećanju i otišao u naš studio, gdje je pod pun letvica i produžnih kabela, a struje koliko ti srce zaželi.

Nazvala je Viktorija i rekla da nije problem u instalaciji nego u prepaid iznosu, koji je zapravo plaćen, ali ga strujomjer, ujedno i kompjutor, iz nekoga razloga ne može očitati.

U svim novim zgradama diljem Južnoafričke Republike, poučen vjerojatno gorkim iskustvima oko naplate, ESKOM traži novac unaprijed. Koliko Randa, toliko muzike, tj. električne energije, koja me pak vratila u najranije djetinjstvo i koju sam opet počeo poštovati kao nekada davno.

Naime, kao dijete s bakom sam živio u Brelima, struja još nije bila došla i sjećam se petrolejki, fitilja, čišćenja začađenih staklenih cilindera novinskim papirom...

Struja je došla tek kad sam krenuo u školu, trafostanica je bila podložna svemu i svačemu, ako je ukupna potrošnja bila malo veća, osigurači bi jednostavno iskočili, a za bure električne energije nije znalo biti i po tri dana.

No imali smo struju, mogli smo čak slušati radio.

Ma zapravo nije sve skupa tako strašno, na terenu uvijek nešto iskrsne.
Ovo najviše govorim jer smo često u Lijepoj našoj skloni ustvrditi da ovoga ima samo kod nas.

Teško da tješi, ali vjerujte mi, na što li se sve može naići kad se samo malo odmakne prema jugu ili istoku.

P.S. Nazvala je Viktorija, problem oko struje je riješen, a ako bi se ponovno pojavio, samo nazovite mene. Nazdravlje!

Ognjen Naglić

Ocijeni članak