Počelo je, počelo

Počelo je, počelo. Počelo je bez pobjednika, remi u oba meča. Nakon prvog kola neizvjesnost u skupini A, skupini s dva bivša svjetska prvaka Francuskom i Urugvajem, raste. Tu bi se u drugi krug moglo čak onako talijanski i s tri remija.
 
Jučerašnje otvaranje nije ponudilo ništa spektakularno. Od samoga programa, ali i prvih utakmica jači dojam ostavio je nevjerojatan entuzijazam publike. Grad je bio zakrčen. Naša glavna tehnička potpora Božidar Rožman pet je sati vozio od hotela do IBC-a i natrag, za što inače treba oko šezdeset minuta, i to za  najveće špice.

Trube i zastave, ples po pločnicima i kolnicima, pretrpani autobusi, u prosjeku s po dvadesetak navijača na krovu, zaglušujuća buka, bio bi opis jučerašnjeg Johannesburga.

Večer prije smrtno je stradala Zenani, praunuka bivšeg predsjednika Nelsona  Manedele. Kako sudbina znade bit okrutna.

Za najpoznatijega svjetskog borca protiv aparthejda, nobelovca, jučerašnji dan trebao je biti još jedan veliki dragulj u nisci velikih djela koja krase njegovu karijeru. Oslobođenje od segregacijskih zakona, rušenje rasističke vlasti, demokratski izbori... Stajalo ga je sve to čak 27 godina robije.

I eto, večer uoči novog priznanja za njega i njegovu zemlju, neformalnoga doduše, ali toliko važnog, takva tragedija u obitelji. Policija kaže da je vozač bio pod utjecajem alkohola, što me ni najmanje ne iznenađuje. Ovdje vlada takva euforija koja možda postaje objektivno rizičnija od svih onih opasnosti koje u sebi nose najgore četvrti Johannesburga.

Gledajući jučerašnje otvaranje, sjetio sam se i Nikole Pilića koji je kao profesionalac igrao za trupu Handsome Eight. Stvarno su bili osmorica zgodnih. Visoki, preplanuli, u bijelom. Bilo je to ono vrijeme kada su tenisači nosili bijelo. Uz Niku, bili su još Južnoafrikanac Drysdale, dvojica Amera Buchloz i Ralston, dvojica Australaca Newcombe i Roche te Francuz Barthes i Englez Taylor.

Niko je 1973. odigrao jedan ekshibicijski meč u Južnoafričkoj uniji, a s obzirom na to da sportaši nisu smjeli nastupati ondje, ITF ga je suspendirao i zabranio mu, na vrhuncu karijere, nastup na Wimbledonu. S njime se solidarizirala golema većina najboljih svjetskih tenisača. Smatrajući da bi baš sport mogao pomoći u borbi za rasnu jednakost, bojkotirali su turnir.

Bojkot su pak bojkotirale zemlje iza željezne zavjese, tako da je u toj okrnjenoj konkurenciji ni kriv ni dužan Wimbledon osvojio Čeh Jan Kodeš, svladavši u finalu Metervelija iz SSSR-a.

A danas je Južnoafrička Republika domaćin Svjetskoga nogometnog prvenstva.

Ili Zolla Bud, južnoafrička bosonoga trkačica, čudo od djeteta kojoj nisu priznavali svjetske rekorde niti je puštali na Olimpijske igre samo zato što se rodila u JAR-u.

Koliko je osobne nepravde ugrađeno u sve pobjede i velike globalne uspjehe. Tužno, ali tako, čini se, mora biti.

Ni naših nema ovdje. Već jučerašnje uvodne utakmice pokazale su nam da im je ovdje mjesto, no nisu ga zaslužili jer su drugi u kvalifikacijama bili bolji.

Zašto je bilo tako? Dugo bismo mogli o tome razglabati, no u noćašnjoj nesanici pronašao sam glavni razlog. Sastoji se samo od dvije riječi. Eduardo, Luka Modrić,  Niko Kranjčar… Sjetite se njihovih ozljeda, njihovih slučajeva. Dakle, za mene glavni krivac je KLIZAJUĆI START, najgori izum modernog nogometa! Plod nogometno destruktivnih umova.

Razmislite, a ja ću to još detaljnije obrazložiti u jednom od sljedećih javljanja. Zasad toliko iz sunčanoga Johannesburga - da je bar nama takve zime.

Ocijeni članak