Sve ispunio, ali nije izdržao!

Tri bronce, jedno četvrto, jedno peto i jedno šesto mjesto, sve na najvećim natjecanjima – svjetskim i europskim prvenstvima, Olimpijskim igrama, to je učinak Slavka Goluže u manje od pet godina na izborničkom mjestu hrvatske muške rukometne reprezentacije.

E sad,  zamislite što bi dali naši nogometni, košarkaški, odbojkaški i mnogi drugi izbornici za takve rezultate – i sigurno bi ih hvalili i slavili. Ali, u rukometu to naprosto nije dovoljno, naši rukometaši su nas navikli na više, a olimpijska zlata iz Atlante 1996.  i Atene 2004. već polako blijede, kao i naslov svjetskih prvaka 2003. u Portugalu. Posljednji finale koji su naši rukometaši igrali seže u 2010. (Europsko prvenstvo u Austriji).

Hrvatski rukometni savez je za Svjetsko prvenstvo u Kataru kao cilj postavio – biti među prvih sedam i osigurati nastup na kvalifikacijskom turniru za Olimpijske igre u Rio de Janeiru. I to je ispunjeno. Ali, istovremeno, svi su i navijači i novinari i sami igrači, i čelnici rukometnog saveza, uvidjeli da je naša reprezentacija imala otvoren ždrijeb do finala, kao nikada do sada, ždrijeb u kojemu nije bilo ni Francuske, ni Španjolske niti Danske. A naši su se mučili s Austrijom, Tunisom, Makedonijom, skoro ispali od Brazila i na kraju "pukli" od Poljske. Sve to dobro je vidio i Slavko Goluža i znao da nema razloga za zadovoljstvo.

Naravno, ne treba zaboraviti ni da je Vori igrao očajno (sam priznao), Duvnjak loše (sam priznao), Alilović branio tek prosječno, da ni ostali nisu baš briljirali – ali njih ne možemo smijeniti jer nemamo baš boljih – i zato kao i uvijek odlazi trener, u ovom slučaju izbornik.

Golužu iz rukometnog saveza nitko još nije smjenjivao, ali je bilo jasno da nema perspektivu na čelu muške reprezentacije (što ne znači da ga nećemo možda vidjeti kao izbornika ženske reprezentacije). Jer Goluža je veliki radnik, bio je vrhunski igrač, trenerski posao učio je od Line Červara i ne treba ga tek tako odbaciti. Uostalom, on je sve svoje zadatke ispunio, ali nije više, kako sam kaže, mogao izdržati pritisak javnosti i učinio je logičan potez – dao ostavku.

Novog izbornika treba naći relativno brzo – jer nastavak kvalifikacija za Europsko prvenstvo je već početkom travnja, kada Hrvatska igra protiv Norveške. Najčešće spominjani Zvonimir Noka Serdarušić do tada neće biti na raspolaganju, a uza dužno štovanje prema njegovoj impozantnoj trenerskoj karijeri, valja dodati da to zlatno razdoblje datira od prije 15-tak godina. Petar Metličić hoće, ali njega još službeno nitko ništa nije pitao, niti je ikad ikoga trenirao osim djecu u svojoj akademiji. Navodno će o svemu odlučivati budući koordinator Ivano Balić, koji je do ljeta još aktivan igrač Wetzlara.

No, jasno je da će konačnu riječ imati izvršni dopredsjednik HRS-a Zoran Gobac I nije isključeno da se u cijeloj igri imena pojave i Lino Červar, Zdravko Zovko, Irfan SmajlagićVeselin Vujović ili netko peti. Tko god bude, dobit će na raspolaganje malo "raštimani" Ferrari koji treba najprije popraviti i onda znati voziti.

Od novog izbornika ne očekuju se šesta mjesta, čak ni brončane medalje, jer mnogi će reći, i to je malo, pa kad će to zlato? Europsko prvenstvo u Poljskoj je za godinu dana – Hrvatska nikada nije bila europski prvak. Iste te, 2016. su i Olimpijske igre u Riju – no za njih se najprije treba kvalificirati.


Ocijeni članak