Dobro je dok imamo Bugare

Odlazak u zemlje istočne Europe često za nas novinare zna biti pravi mentalni team building. Sofija nudi preslikanu hrvatsku stvarnost - duže su od nas u Europskoj uniji, a efekti se gotovo i ne vide, među ljudima vlada depresija i nepovjerenje u korumpirane političare. Je li vam to odnekud poznato?

U nogometnom smislu Bugari su još gori od nas. U zemlji koja je dala jednog Stoičkova, Lečkova, Balakova i Berbatova glavni par nogu igra u Kubanu iz Krasnodara, a veliko natjecanje nisu vidjeli već 10 godina...

Baš zbog toga, bila je ovo prijelomna utakmica za Niku Kovača i reprezentaciju, možda ne u rezultatskom smislu, jer se svaki kiks može nadoknaditi u 10 kola, no ono što se nikako ne može vratiti je pozitivni duh i raspoloženje... U posljednje vrijeme stvorila se klima sumnje i nepovjerenja i samo pravi rezultat protiv jake momčadi mogao je vratiti stvari u normalu.

Srećom, to se i dogodilo na stadionu Vasila Levskog. Hrvatska reprezentacija konačno je pokazala kompaktnost, čvrstoću i pobjednički karakter, stoga možemo reći da su ovi bodovi dvostruko vrijedni.

Prema početnoj Kovačevoj zamisli naša se reprezentacija nametnula od samog početka, stvarajući Bugarima izuzetno velike probleme visokim presingom na njihovoj polovici. Tu se domaći nisu snašli i s velikim  teškoćama su prebacivali loptu na našu polovicu. Dobro, mnogi će reći da je to bila nikad slabija Bugarska, i to je točno, ali i takvu ekipu treba pobijediti pred 40 tisuća navijača.

Bez obzira na pozitivni impuls koji je bugarskom nogometu dao Ludogorec, u njihovoj momčadi zaista nema kvalitete, muče se s najosnovnijim tehničkim detaljima, griješe u predaji lopte, nekonkretni su u samoj završnici. No, to su njihovi problemi, a mi se možemo posvetiti našima.

Odigrali smo jako dobro prvo poluvrijeme, šteta je što to nismo ponovili u nastavku. Voljeli bismo vidjeti dominantne vatrene svih 90 minuta, ali to nije nimalo lako ostvariti. Poslije utakmice Luka Modrić žalio se kako su ga Bugari istukli kao nitko u zadnje vrijeme. Luka je to stoički istrpio i držao konce igre u svojim rukama, što se od igrača Reala i očekuje. Sjajno mu je pomagao neumorni Brozović, dok je Rakitić ostao zapamćen najviše po izvođenju prekida. Napad je bio nedorečen, iako je naročito u završnici utakmice bilo itekako puno prostora u bugarskoj zadnoj liniji. Ipak, vidi se pozitivan učinak povratnika Perišića, koji je odradio svoj dio posla u ofenzivi, a uz to stigao otraga i pomoći Danijelu Pranjiću.

Obrana se pokazala kao najčvršći dio momčadi, počevši od vratara Subašića, koji se nameće kao dugoročno rješenje među vratnicama. Iako smo se pribojavali kako će odigrati novokomponirani stoperski par Ćorluka – Vida, razloga za bojazan nije bilo. Posebno je profesorski odigrao Čarli, koji je dobio stotine zračnih dvoboja, sjajno se postavljao i čitao igru kao u najboljim danima. Očekivanja je ispunio i Pranjić na toliko osporavanoj poziciji lijevog beka i pokazao da nije za otpis.

Dalo bi se, naravno, tražiti dlaku u jajetu i pisati o crnoj rupi u drugom poluvremenu kad su Bugari, više na silu nego na kvalitetu, opasno pritiskali. Možda je i koju izmjenu trebalo napraviti ranije, ali nakon ovakvog rezultata nema potrebe ulaziti u slične analize.

Potrebno je sada kapitalizirati ova tri boda i završiti posao u Osijeku protiv Azerbajdžana. To neće biti nimalo lako - iako smo skloni podcjenjivanju naših slijedećih protivnika ne treba zaboraviti da su Azeri obje utakmice protiv Bugarske i Italije izgubili u samoj završnici. Jasno je da će se gosti postaviti u obrambenu formaciju, a poznata je naša muka protiv momčadi koje se brane (vidi pod Malta). Uz neka osvježenja u momčadi, uvođenje svježe krvi mogli bismo nakon tri kola završiti s maksimalnih devet bodova...

Ukratko, bugarska epizoda ispunila je sva očekivanja: pojeli smo odličnu pljeskavicu s domaćim krumpirom i šopskom salatam za samo 40 kuna, uzeli tri boda i živi se vratili kući. Može li se bolje?

Ocijeni članak