Dražen – dvadeset godina

Tek sam u helikopteru shvatio koliko se tuge, suza i boli skupilo tog poslijepodneva na Mirogoju kako bi se isplakalo i dalo duši oduška za prerano otišlim velikanom naše košarke – Draženom Petrovićem.

Naime, tih sam tužnih dana shvatio da neću moći obaviti zadaću izvještavanja s oproštaja da materijal stigne do Dnevnika. Zamolili smo stoga MUP da odobri snimanje iz zraka, a ujedno je taj helikopter sletio na livadu blizu Mirogoja kako bi moju malenkost prebacio do HTV-a.

Ovih dana, dva desetljeća poslije, vrtim taj i mnogobrojne filmove iz više od deset godina druženja s velikanom čiji lik postaje mit. Surađivali smo sjajno, ne sjećam se da mu se nije dalo razgovarati za neki od valjda stotinu intervjua. Zadovoljstvo je bilo baviti se novinarstvom i živjeti dio Draženova života i igre, biti ondje gdje se pisala povijest, znati među prvima.

Vjerujem da će vas zanimati neka od tih sjećanja „s lica mjesta“. Primjerice, 1984., kada su se svi sjatili oko toga gdje će Dražen nastaviti karijeru, nezaobilazni Mirko Novosel prišao mi je i šapnuo ono svoje poznato: Čuj stari, znaš, zrihtal sam... A to je značilo da će Dražen u Cibonu. On je pak radio neke vježbe ležeći na daskama šetnice pa i ja prilegoh i intervju je mogao početi... Ili primjerice odlazak autobusom na utakmicu sa Zadrom. U toj priči imao je dvije tehničke greške i ako u Zadru dobije treću, neće moći igrati sljedeću utakmicu u Zagrebu. Priđe Dražen i povjeri mi se: Sutra ću se „ozlijediti“ na zagrijavanju i neću igrati. Povijest kaže da se ta kalkulacija osvetila Ciboni u jeku njezinih najsjajnijih dana jer se u Zagrebu pojavio Petar Popović, koji je pogađao i „iz svlačionice“ pa se Zadar okitio naslovom.

Tih sam godina skoro svakodnevno gurao mikrofon pred Dražena. Više ni on ni ja nismo znali što pitati, što reći. Ali nacija je sve upijala, euforija dvostrukog prvaka Europe je trajala, živjela se košarka. Na Pravnom fakultetu dosjetili su se da dekan primi studente istaknute sportaše. Bili su ondje Perica Bukić, Dražen... Što sada? Počeo sam razgovor, a onda lijepo mikrofon prepustio dekanu Zvonimiru Šeparoviću, koji se sjajno snašao i postavio sljedeća pitanja. Tako neka dekan propituje studenta.

Nakon četiri godine približilo se vrijeme Draženova odlaska. Putovali smo u Barcelonu, ali su se u Madridu “izgubili“ Dražen i Mirko. Navečer su se ipak naravno pojavili i Mirkec je sa smiješkom objavio: Čuj stari, zrihtal sam... Dražen ide u Real. I tako smo se družili u Barceloni, Buenos Airesu i tko zna gdje sve ne. Surađivali smo više od desetljeća i uvijek je bez primjedbi i profesionalno urađivao, a vaš novinar uživao.

Preporučujem stoga da pogledate emisiju što smo je u povodu dva desetljeća otkako nas je Dražen napustio, a nažalost mu se ubrzo na Mirogoju priključio još jedan velikan, Krešo Ćosić kako bi u miru arkada proćaskali neke košarkaške teme što ih nisu završili za ovozemaljskog života. Život leti, kapetane, piše na njegovu počivalištu.

Bilo je zadovoljstvo i čast živjeti košarku s tobom.

Slavko Cvitković

Ocijeni članak